Vjera u ništa 1. dio

Belief in Nothing, Viay Prozak

Prijevod:Ja

Nihilizam zbunjuje ljude. “Kako možete brinuti o nečem, boriti se za bilo što, ako vjerujete da ništa nema smisla?” pitaju se. Zauzvrat, nihilisti upućuju na pretpostavku o temeljnom smislu i preispituju je. Je li nam potrebna egzinstencija koja ne znači ništa? Uostalom, egzistencija postoji bez obzira što mi mislili o njoj. Možemo s njom učiniti što hoćemo. Neki će poželjeti više ljepote, učinkovitosti, istine…drugi neće. Rezultat je sukob.

Nihilisti koji ne spadaju u djetinjaste anarhiste, teže da se povuče crta u razlikovanju nihilizma i fatalizma. Fatalisti tvrde da ništa nema smisla, stoga ništa nema smisla ni za njih osobno. Postoji razlika između nedostatka autoritativne figure koja bi nam rekla što je ispravno, i odustajanja od ideje da se bilo što radi jer nema nikog ko bi tvrdio da je ono što radimo ispravno.

Što je nihilizam?

Kao nihilist, priznajem da smisao ne postoji. Ako istrijebimo svoju vrstu i naš lijepi svijet nestane, svemir za nama neće plakati ( patetična bijedna zabluda). Bogovi neće intervenirati. To će se jednostavno dogoditi i nakon toga svemir će nastaviti svoje postojanje. Nećemo biti zapamćeni. Jednostavno nas neće biti.

Na jednak način, prihvaćam da kad umrem, najvjerojatniji ishod bit će prestanak mog postojanja. U tom trenutku prestat ću biti izvor svojih misli i osjećaja. Ti osjećaji postoje samo unutar mene, nikad nisu “postojali” drugačije, osim kao elektrokemijski impulsi kojih više neće biti kad umrem.

Moram reći i da nema zlatnog standarda koji bi vrijedio za život. Ako primjećujem da je život u zagađenom i opustošenom mjestu glup i besmislen, drugi to možda neće tako vidjeti. Možda me čak i ubiju, ako to spomenem. Nakon toga će oni nastaviti dalje, ja ne. Neosjetljivi na zagađenost i pustoš, oni će nastaviti dalje tu živjeti i posljedično patiti, nesvjesni postojanja druge opcije.

Stablo, padajući u šumi proizvodi zvuk koji niko ne zamjećuje. Šuma to ne prepoznaje kao zvuk jer šuma je interakcija mnogih oblika života i nije organizirana od strane nekakvog centralnog načela ili svijesti. Oni samo rade ono što rade. Jednako tako, sviramo li 9. Beethovenovu simfoniju zdjeli kvasca, nećemo izazvati nikakvu reakciju. Nedostatak bilo kakve fizičke reakcije ostat će nezamijećen baš poput samog svemira.

Ljudi osjećaju nelagodu kad o tom razmišljaju. Pa gdje je Veliki Otac koji će čuti naše misli, vrednovati naše emocije i reći nam sa sigurnošću što je ispravno, a što ne. Gdje su zapisi u kamenu, konačni dokazi, riječ Božja? Kako sa sigurnošću znati da je bilo što istinito, a ako jeste, da je to uopće bitno.

Smisao je čovjekov pokušaj da oblikuje svijet prema svojoj slici. Trebamo nekakav smisao našeg postojanja, ali smo sumnjičavi kad to trebamo proglasiti našom vlastitom kreacijom. Stoga tražimo nekakav smisao izvan nas samih. Smisao koji možemo pokazati drugima koji će se s nama složiti da taj smisao postoji. To nas prisiljava da preispitujemo svaku ideju za koju smatramo da, ili ugrožava ili potvrđuje našu projekciju nekakvog izvanjskog smisla.

Ovakav suzdržan način razmišljanja dodatno potvrđuje našu sklonost da smatramo svijet otuđenim od naše svijesti. U našem umu, uzrok i posljedica su isto; koristimo se našom voljom kako bi formulirali ideju i ona je tu, u simboličnoj formi. Kad tu ideju pokušamo implementirati u svijet, možemo procijeniti kako će svijet reagirati, ali često smo u krivu i to u nama rađa sumnju.

Kao rezultat toga volimo razdvajati svijet od našeg uma te živimo u svijetu koji je stvorio naš um. U ovakvom humanističkom poimanju, svaki je čovjek važan. Svaka ljudska emocija je svetinja. Svaki čovjekov izbor treba poštivati. Tu smo- mi protiv svijeta- i pokušavamo ustrajati u našoj projekciji stvarnosti gdje god to možemo jer se bojimo nedostatka humanosti u svijetu kao cjelini.

Nihilizam taj proces preokreće. On zamjenjuje eksternalizirani smisao s dvije važne točke gledišta. Prva je pragmatizam; ono što je bitno su konzekvence u fizičkoj stvarnosti i ako duhovno carstvo postoji ono mora djelovati usporedno s fizičkom stvarnošću. Druga je preferencijalizam; umjesto pokušaja “dokazivanja” smisla, biramo ono što nas privlači, a priznanje da smo biološki determinirani određuje ono za čim tragamo.
Odbijanjem antropomorfne patetične zablude kao i svojstvenog joj “smisla”, nihilizam nam omogućuje da se riješimo antropomorfizma. Ideja apsolutne moralnosti ili bilo koje vrijednosti čovjekovog života , odbačene su. Ono što je bitno su posljedice, a posljedice se ne mjere prema svom utjecaju na ljude, već prema utjecaju na stvarnost u cjelini. Ako stablo padne u šumi, ono će proizvesti zvuk; ako naša vrsta izumre i ne bude čovjeka koji će to registrirati, to će se svejedno dogoditi.

U rječniku ćete pronaći da je nihilizam “doktrina koja niječe bilo kakvo objektivno stajalište, a pogotovo moralne istine”. To nije doktrina, to je metoda, poput znanstvene metode koja je ispuzala negdje iz geta naših vlastitih umova. To je utišavanje dijelova našeg uma koji inzistira na tome da je naša ljudska perspektiva jedina realna i da se univerzum mora prilagoditi nama, umjesto zdrave alternative prilagođavanja našem univerzumu. U tom pogledu, nihilizam je put koji podupire filozofija, premda on sam po sebi nije filozofija. To je kraj antropomorfizma, narcizma i solipsizma. Tu se čovjek konačno potpuno razvija i stječe kontrolu nad svojim vlastitim mislima. Kao takav, nihilizam je startna točka s koje se možemo vratiti filozofiji i sve ponovo analizirati, znajući da je naša perspektiva bliže realnosti koja se nalazi izvan naših umova.

Duhovni nihilizam

Premda mnogi tumače nihilizam kao negaciju duhovnosti, jedini suvisli iskaz nihilizma jest nedostatak urođenog smisla. To ne isključuje duhovnost, osim u smislu da je ne smatra urođenom. Znači da je nihilistička duhovnost isključivo transcendentna, u smislu da promatrajući svijet i uočavajući njegovu ljepotu otkrivamo duhovnost koja iz toga proizlazi, ne zahtijevajući pri tom odvojeni duhovni autoritet ili nedostatak istog.
Nekorektno je reći da je nihilizam agnostički ili ateistički. Ateizam je nesuvisao: tvrdi da nam je svojstvena negacija Boga što je lažna objektivnost jednako kao i tvrdnja da možemo dokazati postojanje Boga. Agnosticizam čini da se duhovnost vrti oko koncepta nesigurnosti u vezi ideje Boga. Sekularni humanizam zamjenjuje Boga idealiziranim pojedincem. Sve to za nihiliste je besmisleno.

S nihilističkog gledišta, bilo koje božansko biće egzistiralo bi poput vjetra-prirodne sile bez moralne ravnoteže i bez bilo kakvog temeljnog smisla svog postojanja. Nihilist bi mogao primijetiti postojanje Boga, potom bi slegnuo ramenima i krenuo dalje. Na kraju krajeva, postoje mnoge stvari. Ono što je nihilistu najvažnije, nije urođeni smisao, već dizajn, uzorci i međusobno povezani elementi u univerzumu. Razmatrajući to, pronalazimo put otkrića smisla kroz našu vlastitu interpretaciju.

Razmatrajući ovo, možemo donositi odluke bez ikakvog pritiska. Ako se oslanjamo na to da ćemo u nekom drugom svijetu biti nagrađeni za ono za što nismo u ovom, mi se ne žrtvujemo. Ako vjerujemo da Bog postoji tamo negdje zbog našeg dobra, mi vrijeđamo svijet. Čak i ako mislimo da nam je takav način djelovanja ispravan i nama svojstven, mi zapravo ne donosimo moralne odluke.

Moralan izbor javlja se kad shvatimo da nema uvjerljive sile nad nama koja bi utjecala na našu odluku, osim naše vlastite sklonosti da se brinemo o posljedicama svoje odluke. To je, pak, ugrađeno u nas s dovoljno inteligencije da štujemo prirodu, svemir i sve što pridonosi našoj svijesti. Zapravo, jedini način na koji možemo poštivati svijet koji nas okružuje je ako svijest i život vidimo kao dar i tako izaberemo boljitak i upotpunjujemo prirodni red.

U nihilističkom svjetonazoru, to hoćemo li živjeti ili umrijeti kao vrsta, nema temeljnu vrijednost. Mogli bismo ostati ili biti otpuhani poput suhog lista, svemir uopće neće mariti. Ovdje moramo odvojiti prosudbu ili brigu o posljedicama, od samih posljedica. Ako sam pucao pištoljem na nekog i on umre, posljedica je njegova smrt. Ako nemam svoj sud o tome, to ne znači ništa više osim da je on trajno odsutan. Ako svemir ima podjednak nedostatak prosudbe, on je još uvijek trajno odsutan. Ništa se ne mijenja. Nema kozmičkih zaključaka, nema bogova da nam sude (čak i ako ste donijeli odluku da oni postoje) i nema emocija koje bi bile svima zajedničke. To je događaj i ništa više, poput stabla koje pada u šumi, a nikog nema da to čuje.

-kraj 1. dijela-

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s