Ukidanje rada

(ulomak iz eseja ‘Ukidanje rada’, Bob Black)

2323-3

ilustracija:Ja

Nitko ne bi trebao raditi. Nikad.

Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje možeš navesti proizlazi iz rada ili iz života u svijetu stvorenom za rad. Ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi.
Pod tim ne mislim kako bismo se trebali prestati baviti stvarima, već to znači stvarati nove načine življenja bazirane na igri. Drugim riječima, ludičku revoluciju. Kada kažem “igra”, pod tim podrazumijevam i veselje, kreativnost, društvenost, zajedništvo, a možda čak i umjetnost. Igra znači puno više od same dječje igre, a obje su jednako vrijedne. Pozivam sve u kolektivnu avanturu općeg užitka, slobodnog i međusobno ovisnog izobilja. Igra ne znači pasivnost. Svima nam je, sasvim sigurno, potrebno više vremena za promjenu smjera prema lijenosti i usporavanju, bez obzira na to koliko sada uživamo, neovisno o svojim primanjima ili zanimanju, jer kada se oporavimo od iscrpljenosti uzrokovane poslom, svi osjećamo potrebu za djelovanjem. Oblomovština i stahanovština su dvije strane iste kovanice.
Ludički način života je potpuno nespojiv s postojećom stvarnošću. Tim gore za “stvarnost”, tu crnu rupu koja usisava vitalnost iz onog malog dijela života koji ga razlikuje od pukog preživljavanja. Začudo, ili nas to možda ne treba čuditi, sve stare ideologije su konzervativne zbog svog vjerovanja u rad. Neke od njih, poput marksizma i većine podvrsta anarhizma, to čine još strastvenije zbog toga što je malo drugih stvari u koje vjeruju.

Liberali tvrde kako bi trebalo ukinuti diskriminaciju pri zapošljavanju. Ja kažem kako treba ukinuti zapošljavanje. Konzervativci podržavaju zakone o pravu na rad. Tu podržavam pravo na lijenost, što je zastupao Paul Lafargue, Karl Marxov zet. Ljevičari traže punu zaposlenost. Ovdje poput nadrealista – s tom razlikom da se ja ne šalim – zastupam punu nezaposlenost. Trockisti propagiraju permanentnu revoluciju. Ja propagiram permanentno zabavljanje. No, ako svi ideolozi (a čine to) zastupaju rad, i to ne samo zato da bi natjerali druge ljude da obavljaju svoj posao, začuđujuće je što to ne kažu. Neprekidno će govoriti o plaćama, satima, uvjetima rada, iskorištavanju, produktivnosti i profitabilnosti. Vrlo rado će govoriti o svemu, samo ne o samom radu.

Ti stručnjaci, koji će rado ponuditi sebe da razmišljaju umjesto nas, rijetko iznose svoje zaključke o radu, iako rad zauzima istaknuto mjesto u našim životima. Međusobno se igraju riječima i izmotavaju, ne govoreći o detaljima. Sindikati i poslodavci se slažu oko toga da moramo prodavati svoje vrijeme kako bismo preživjeli, iako stalno pregovaraju oko cijene. Marksisti smatraju da nam mora naređivati birokracija. Liberali smatraju da nam moraju naređivati biznismeni. Feministkinjama nije bitno koji oblik nadređenosti je u pitanju, dokle god su žene nadređene. Sasvim je jasno kako ove ideologije imaju vrlo različita mišljenja o tome kome pripada vlast. Jednako je jasno da se niti jedna od njih ne protivi vlasti i kako žele da nastavimo raditi.

Možda se pitate da li se šalim ili mislim ozbiljno. Šalim se i ozbiljan sam. Ludizam ne znači biti smiješan i apsurdan. Igra ne mora biti lakoumna, iako lakoumnost ne mora biti trivijalna, jer često baš lakoumnost shvaćamo ozbiljno. Volio bih da je život igra – no igra s visokim ulozima. Želio bih se zauvijek igrati.

Alternativa radu nije ljenčarenje. Koliko god cijenio uživanje u tromosti, ona nije toliko dobra kada nas zaustavlja u postizanju drugih oblika užitka i zabave. Također, ovdje ne promoviram vremenski strogo određeno i sigurno “slobodno vrijeme”, daleko od toga. Slobodno vrijeme je razdoblje kada ne radimo, ali u svrhu rada. Slobodno vrijeme je vrijeme koje provodimo kako bismo se oporavili od rada, neuspješno pokušavajući zaboraviti na rad. Mnogi ljudi se vrate sa svojih odmora potpuno smoždeni, jedva čekajući vratiti se na posao kako bi se napokon odmorili. Osnovna razlika između rada i slobodnog vremena je to što se otuđenje i iscrpljivanje uzrokovano radom plaća.
Ovdje se ne igram definicijskih igara. Biti ludist ne znači biti kvazi-ludist. Kada kažem da želim ukinuti rad, onda mislim točno to što govorim, no želim reći ono što mislim tako da definiram termine s kojima baratam na način, koji nije samo meni razumljiv. Moja minimalistička definicija rada je prisilni rad, dakle, prinudna proizvodnja. Oba elementa čine osnovu. Rad je proizvodnja do koje se dolazi kroz ekonomsku ili političku prisilu, dakle kroz sistem štapa i mrkve (kada štap postaje mrkva i obrnuto). No, nije svako stvaranje rad.

Rad se nikada ne obavlja kao svrha samom sebi, već zbog nekog proizvoda ili rezultata koji osoba koja radi (ili, što je češće slučaj, netko drugi) dobija iz njega. To je ono što rad nužno predstavlja. Definirati ga znači prezirati ga. Što je definicija šira, rad je sve gori. Dinamika dominacije urođena radu s vremenom postaje sve savršenija i dotjeranija. U naprednim društvima, prožetim radom, uključujući sva industrijska društva, bilo da su kapitalistička ili tzv. “komunistička”, rad uvijek stječe druge atribute koji naglašavaju njegovu škodljivost.
Uobičajeno je (što je češći slučaj u tzv. “komunističkim” zemljama nego u kapitalističkim, gdje je država gotovo jedini poslodavac, a gotovo svi su zaposlenici) da rad predstavlja zapošljavanje, točnije, plaćeni rad, što znači prodavanje sebe na rate. Tako 95% Amerikanaca radi za nekog (ili nešto) drugog. U SSSR-u, Kubi, Jugoslaviji ili bilo kojem drugom alternativnom modelu koji se može navesti, brojke dostižu 100%. Samo su utvrde “trećeg svijeta” (Meksiko, Indija, Brazil, Turska) privremeno sklonište za veći broj poljoprivrednika koji prakticiraju tradicionalni pristup, kao i većina radnika tijekom proteklih par tisuća godina, a to je plaćanje poreza (nameta) državi ili parazitskim zemljoposjednicima koji ih za uzvrat ostavljaju na miru. Čak i ovaj grub pristup počinje izgledati dobro. Svi industrijski (i uredski) radnici su zaposlenici pod određenom vrstom nadzora koji osigurava služenje.
Međutim, moderna verzija rada ima još gore implikacije. Nije stvar u tome da ljudi jednostavno rade, oni imaju “poslove”. Svaka osoba cijelo vrijeme obavlja proizvodne radnje pod prijetnjom kazne. Čak i ako zadatak djelomično sadrži osobni interes (što većina poslova ne sadrži) monotonija njegovog obvezujućeg karaktera uništava njegov ludički potencijal. “Posao” koji bi mogao zahtijevati energiju svega nekoliko ljudi i razumno malo njihovog vremena, a koji bi ga obavili iz zabave, danas predstavlja teret onima koji ga obavljaju četrdeset sati tjedno i nemaju pravo reći kako bi ga trebalo obaviti. Taj posao se obavlja zbog zarade vlasnika koji ne sudjeluje u ostvarivanju projekta, a ne postoji mogućnost podjele zadataka ili šire podjele rada između onih koji ga obavljaju. To je stvaran svijet rada, svijet birokratskih zabluda, seksualnog zlostavljanja i diskriminacije, glupih šefova koji iskorištavaju i prebacuju svoj posao na svoje podređene koji bi (prema svim racionalno – tehničkim kriteri-jima) trebali biti oni koji odlučuju. No, kapitalizam u stvarnom svijetu podređuje racionalno povećanje proizvodnje i zarade nužnosti organizacijske kontrole.
Ponižavanje koje većina radnika i radnica osjeti na poslu je zbroj biranih uvreda i poniženja koje možemo nazvati “disciplina”. Foucault je iznio kompleksnost ovog fenomena, no on je vrlo jednostavan. Disciplina se u potpunosti sastoji od totalitarne kontrole na radnom mjestu – nadgledanje, automatizacija radnih postupaka, nametnuti radni tempo, proizvodne norme, kontrola dolazaka i odlazaka s posla, itd. Disciplina je nešto što pronalazimo na jednak način u tvornici, uredu i trgovini, kao u zatvoru, školi i duševnoj bolnici. To je strašno, a nikada nije postojalo na ovakav način kroz povijest. Takvo što je bilo iznad mogućnosti demonskih diktatora tijekom povijesti, kao što su Neron, Ivan Grozni ili Džingis Kan. Unatoč svojim zlim namjerama, oni nisu imali mašineriju koja bi im pomogla da kontroliraju svoje podanike na način na koji to čine moderni despoti. Disciplina je izrazito moderna i paklenska metoda kontrole, ona je inovativno nametanje koje je nužno ukinuti što je prije moguće.
Takav je “rad”. Igra je potpuna suprotnost. Igra je uvijek dobrovoljna. Ono što bi u suprotnom moglo biti igra, postaje rad ukoliko je prisilno. To je potpuno sigurno. Bernie de Koven je definirao igru kao “prekid djelovanja”. To je neprihvatljivo ukoliko znači kako igra nema posljedice. To je ponižavanje igre. Bit je u tome da su posljedice (ukoliko ih uopće ima) besplatne. Igranje i davanje je usko povezano, predstavljaju isti vid ponašanja i provođenja istog impulsa – instinkta za igranjem. Također dijele aristokratski prezir prema rezultatima. Osoba koja se igra uvijek dobija nešto iz igre, to je razlog zašto se uopće igra. No, osnovna nagrada je iskustvo koje proizlazi iz same aktivnosti (kakva god ona bila). Neki od pažljivih učenika igre, kao što je Johan Huizinga, definiraju igru kao igranje igara ili praćenje pravila. Poštujem njegovo obrazovanje, ali snažno odbacujem njegovo suzdržavanje. Postoje mnoge dobre igre (šah, bejzbol, Monopoly, bridž) koje imaju svoja pravila, ali puno je više načina igranja od igranja igara. Razgovor, seks, ples, putovanje – sve to nema svoja pravila, a sasvim sigurno su igra. I s pravilima je moguće igrati se, baš kao što je to moguće s bilo čim drugim.

http://www.stocitas.org/ukidanje%20rada%20tekst.htm

organizacijske kontrole.
Ponižavanje koje većina radnika i radnica osjeti na poslu je zbroj biranih uvreda i poniženja koje možemo nazvati “disciplina”. Foucault je iznio kompleksnost ovog fenomena, no on je vrlo jednostavan. Disciplina se u potpunosti sastoji od totalitarne kontrole na radnom mjestu – nadgledanje, automatizacija radnih postupaka, nametnuti radni tempo, proizvodne norme, kontrola dolazaka i odlazaka s posla, itd. Disciplina je nešto što pronalazimo na jednak način u tvornici, uredu i trgovini, kao u zatvoru, školi i duševnoj bolnici. To je strašno, a nikada nije postojalo na ovakav način kroz povijest. Takvo što je bilo iznad mogućnosti demonskih diktatora tijekom povijesti, kao što su Neron, Ivan Grozni ili Džingis Kan. Unatoč svojim zlim namjerama, oni nisu imali mašineriju koja bi im pomogla da kontroliraju svoje podanike na način na koji to čine moderni despoti. Disciplina je izrazito moderna i paklenska metoda kontrole, ona je inovativno nametanje koje je nužno ukinuti što je prije moguće.
Takav je “rad”. Igra je potpuna suprotnost. Igra je uvijek dobrovoljna. Ono što bi u suprotnom moglo biti igra, postaje rad ukoliko je prisilno. To je potpuno sigurno. Bernie de Koven je definirao igru kao “prekid djelovanja”. To je neprihvatljivo ukoliko znači kako igra nema posljedice. To je ponižavanje igre. Bit je u tome da su posljedice (ukoliko ih uopće ima) besplatne. Igranje i davanje je usko povezano, predstavljaju isti vid ponašanja i provođenja istog impulsa – instinkta za igranjem. Također dijele aristokratski prezir prema rezultatima. Osoba koja se igra uvijek dobija nešto iz igre, to je razlog zašto se uopće igra. No, osnovna nagrada je iskustvo koje proizlazi iz same aktivnosti (kakva god ona bila). Neki od pažljivih učenika igre, kao što je Johan Huizinga, definiraju igru kao igranje igara ili praćenje pravila. Poštujem njegovo obrazovanje, ali snažno odbacujem njegovo suzdržavanje. Postoje mnoge dobre igre (šah, bejzbol, Monopoly, bridž) koje imaju svoja pravila, ali puno je više načina igranja od igranja igara. Razgovor, seks, ples, putovanje – sve to nema svoja pravila, a sasvim sigurno su igra. I s pravilima je moguće igrati se, baš kao što je to moguće 


Nitko ne bi trebao raditi. Nikad.
Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje možeš navesti proizlazi iz rada ili iz života u svijetu stvorenom za rad. Ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi.
Pod tim ne mislim kako bismo se trebali prestati baviti stvarima, već to znači stvarati nove načine življenja bazirane na igri. Drugim riječima, ludičku revoluciju. Kada kažem “igra”, pod tim podrazumijevam i veselje, kreativnost, društvenost, zajedništvo, a možda čak i umjetnost. Igra znači puno više od same dječje igre, a obje su jednako vrijedne. Pozivam sve u kolektivnu avanturu općeg užitka, slobodnog i međusobno ovisnog izobilja. Igra ne znači pasivnost. Svima nam je, sasvim sigurno, potrebno više vremena za promjenu smjera prema lijenosti i usporavanju, bez obzira na to koliko sada uživamo, neovisno o svojim primanjima ili zanimanju, jer kada se oporavimo od iscrpljenosti uzrokovane poslom, svi osjećamo potrebu za djelovanjem. Oblomovština i stahanovština su dvije strane iste kovanice.
Ludički način života je potpuno nespojiv s postojećom stvarnošću. Tim gore za “stvarnost”, tu crnu rupu koja usisava vitalnost iz onog malog dijela života koji ga razlikuje od pukog preživljavanja. Začudo, ili nas to možda ne treba čuditi, sve stare ideologije su konzervativne zbog svog vjerovanja u rad. Neke od njih, poput marksizma i većine podvrsta anarhizma, to čine još strastvenije zbog toga što je malo drugih stvari u koje vjeruju.
Liberali tvrde kako bi trebalo ukinuti diskriminaciju pri zapošljavanju. Ja kažem kako treba ukinuti zapošljavanje. Konzervativci podržavaju zakone o pravu na rad. Tu podržavam pravo na lijenost, što je zastupao Paul Lafargue, Karl Marxov zet. Ljevičari traže punu zaposlenost. Ovdje poput nadrealista – s tom razlikom da se ja ne šalim – zastupam punu nezaposlenost. Trockisti propagiraju permanentnu revoluciju. Ja propagiram permanentno zabavljanje. No, ako svi ideolozi (a čine to) zastupaju rad, i to ne samo zato da bi natjerali druge ljude da obavljaju svoj posao, začuđujuće je što to ne kažu. Neprekidno će govoriti o plaćama, satima, uvjetima rada, iskorištavanju, produktivnosti i profitabilnosti. Vrlo rado će govoriti o svemu, samo ne o samom radu.
Ti stručnjaci, koji će rado ponuditi sebe da razmišljaju umjesto nas, rijetko iznose svoje zaključke o radu, iako rad zauzima istaknuto mjesto u našim životima. Međusobno se igraju riječima i izmotavaju, ne govoreći o detaljima. Sindikati i poslodavci se slažu oko toga da moramo prodavati svoje vrijeme kako bismo preživjeli, iako stalno pregovaraju oko cijene. Marksisti smatraju da nam mora naređivati birokracija. Liberali smatraju da nam moraju naređivati biznismeni. Feministkinjama nije bitno koji oblik nadređenosti je u pitanju, dokle god su žene nadređene. Sasvim je jasno kako ove ideologije imaju vrlo različita mišljenja o tome kome pripada vlast. Jednako je jasno da se niti jedna od njih ne protivi vlasti i kako žele da nastavimo raditi.
Možda se pitate da li se šalim ili mislim ozbiljno. Šalim se i ozbiljan sam. Ludizam ne znači biti smiješan i apsurdan. Igra ne mora biti lakoumna, iako lakoumnost ne mora biti trivijalna, jer često baš lakoumnost shvaćamo ozbiljno. Volio bih da je život igra – no igra s visokim ulozima. Želio bih se zauvijek igrati.
Alternativa radu nije ljenčarenje. Koliko god cijenio uživanje u tromosti, ona nije toliko dobra kada nas zaustavlja u postizanju drugih oblika užitka i zabave. Također, ovdje ne promoviram vremenski strogo određeno i sigurno “slobodno vrijeme”, daleko od toga. Slobodno vrijeme je razdoblje kada ne radimo, ali u svrhu rada. Slobodno vrijeme je vrijeme koje provodimo kako bismo se oporavili od rada, neuspješno pokušavajući zaboraviti na rad. Mnogi ljudi se vrate sa svojih odmora potpuno smoždeni, jedva čekajući vratiti se na posao kako bi se napokon odmorili. Osnovna razlika između rada i slobodnog vremena je to što se otuđenje i iscrpljivanje uzrokovano radom plaća.
Ovdje se ne igram definicijskih igara. Biti ludist ne znači biti kvazi-ludist. Kada kažem da želim ukinuti rad, onda mislim točno to što govorim, no želim reći ono što mislim tako da definiram termine s kojima baratam na način, koji nije samo meni razumljiv. Moja minimalistička definicija rada je prisilni rad, dakle, prinudna proizvodnja. Oba elementa čine osnovu. Rad je proizvodnja do koje se dolazi kroz ekonomsku ili političku prisilu, dakle kroz sistem štapa i mrkve (kada štap postaje mrkva i obrnuto). No, nije svako stvaranje rad. Rad se nikada ne obavlja kao svrha samom sebi, već zbog nekog proizvoda ili rezultata koji osoba koja radi (ili, što je češće slučaj, netko drugi) dobija iz njega. To je ono što rad nužno predstavlja. Definirati ga znači prezirati ga. Što je definicija šira, rad je sve gori. Dinamika dominacije urođena radu s vremenom postaje sve savršenija i dotjeranija. U naprednim društvima, prožetim radom, uključujući sva industrijska društva, bilo da su kapitalistička ili tzv. “komunistička”, rad uvijek stječe druge atribute koji naglašavaju njegovu škodljivost.

Save

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s