Kamo misliš pobjeći ako je sve samo tamnica?

addtext_com_MjA0MDMyOTM0NjU
foto: Ja

Fernando Pesoa

 

Odjednom, kao da me neka sudbina liječnica operirala od staroga sljepila s velikim neočekivanim uspjehom,
podižem glavu sa svog anonimnog života prema svijetloj spoznaji o tome da postojim. I vidim da je sve ono što sam učinio,
sve što sam mislio i sve što sam bio neka vrsta zablude i ludila. Zadivljen sam time kako sam uspijevao ne vidjeti.
Čudim se tome što sam bio i što vidim da konačno više nisam.

Vidim, kao u produžetku sunca što razbija oblake, svoj prošli život, i primjećujem, s metafizičkim čuđenjem,
kako svi moji najsigurniji pokreti, moje najjasnije zamisli i moje najlogičnije namjere nisu naposljetku bile
više od prirođenog pijanstva, prirodnog ludila, velikog neznanja.

Nisam čak ni predstavljao. Predstavljali su me. Nisam bio glumac, nego tek njegov pokret. Sve što sam učinio,
mislio, bio, sve je to zbir podčinjavanja ili jednom lažnom biću za koje sam mislio da je moje jer sam kroz njega
djelovao, ili težini okolnosti za koje sam pretpostavljao da je zrak što sam ga udisao. U ovom času viđenja ja sam
iznenada samotnik koji se vidi prognan s mjesta gdje se uvijek nalazio kao građanin. U najdubljoj nutrini onoga što
sam mislio, nisam bio ja.

Tada me spopadne sarkastična strava života, bezvoljnost koja prelazi granice moje osobne svijesti.
Znam da sam bio zabluda i krivi put, da nikada nisam živio, da sam postojao samo zato jer sam vrijeme ispunio sviješću i mišlju.
A dojam koji imam o sebi isti je onaj kao kada se budimo nakon snivanja stvarnih snova, ili kao u onoga koji se, zbog potresa,
oslobodio slabašne svjetlosti tamnice na koju se priviknuo.

Boli me, doista me boli, poput osude na spoznaju, ovo iznenadno poimanje moje prave osobnosti, one koja je uvijek sneno
putovala između onoga što osjeća i onoga što vidi.

Vrlo je teško opisati ono što se osjeća kada se osjeća da se doista postoji, i da je duša stvarno biće, a ne znam koje bi
je ljudske riječi mogle odrediti. Ne znam jesam li u groznici kada se tako osjećam, ili je groznica životnoga spavača prošla.
Ponavljam, ja sam poput putnika koji se iznenada nađe u nekom čudnom gradu a da ne zna kako je tamo stigao, pa mi se događaju
takve stvari koje se gube u sjećanju i dugo vremena bivaju druge. Dugo sam vremena bio drugi — između rođenja i svijesti — a sada
se budim nasred mosta, nagnut nad rijekom, sa spoznajom da postojim i ona je pouzdanija od svega što sam dosad bio. No grad mi je
nepoznat, ulice nove, a zlo nepopravljivo. Pa onda čekam, nagnut preko mosta, da me istina prođe i da mi se ponovno vrati osjećaj
kako sam ništavan i hinjen, pametan i prirodan.

Bio je to časak, već je prošao. Već vidim pokućstvo što me okružuje, crteže na starom papiru na zidu, sunce na prašnjavim oknima.
U jednom sam času vidio istinu. Načas sam u svijesti bio ono što su veliki ljudi bili u životu. Sjećam se njihovih djela i riječi,
i nisam siguran nije li ih isto tako pobjedonosno iskušavao Demon Stvarnosti. Ne znati za sebe znači živjeti. Spoznati sebe, iznenada
kao u ovom pročišćenom času, znači iznenada shvatiti prisno nedjeljivo biće, čarobnu riječ duše. No ta iznenadna svjetlost sve prži,
sve uništava. Ogoljava nas, čak i od nas samih.

Bio je to tek časak, i vidio sam se. Zatim više nisam čak ni znao reći što sam bio. A naposljetku ostaje san, jer ne znam zašto, ali mislim da je smisao u spavanju.

+++

Apstraktna inteligencija posjeduje izvjesni umor i to je najstrašniji umor. Ne iscrpljuje nas kao umor tijela, i ne uznemiruje nas kao umor od osjećajne spoznaje.
To je teret savjesti svijeta, nemoć da se diše dušom.

Tada, kao da u njima zapuše vjetar i kao da su oblaci, sve ideje u kojima smo osjetili život, sve ambicije i nakane na kojima smo zasnovali nadu u nastavak života,
cijepaju se i rastvaraju, udaljavaju se nalik oluji pepeljaste magle, kao dronjci onoga čega nije bilo niti bi moglo biti. A iz poraza se diže čista samoća,
crna i nepomirljiva, pustoga zvjezdanog neba.

Tajna nas života boli i užasava na mnoge načine. Često se nad nas nadvije poput bezoblične sablasti i duša drhti u najvećem strahu —
od bezobličnog utjelovljenja u nebiće.
Nekada je iza nas, vidljiva samo kada se okrenemo da ju vidimo i u svom najdubljem užasu nadasve je istinito da ju ne poznajemo.

No ovaj užas što me danas ukida manje je uzvišen a više mučan. Potiče želju da se ne misli,

žudnju što nikada nisam bio ništa, svjesni očaj svih stanica tijela i duše. To je iznenadni osjećaj zatvorenosti u vječnoj tamnici.
Kamo misliš pobjeći ako je sve samo tamnica?

A zatim me preplavi želja, besmislena, za nekom vrstom satanizma što je prethodio Sotoni, za tim da će se jednoga dana,
jednoga dana bez vremena i tvari, pronaći izlaz izvan Boga i da će najdublji dio nas, ne znam kako, prestati biti dijelom bića ili nebića.

 

originalno objavljeno ovdje: http://fenomeni.me/kamo-mislis-pobjeci-ako-je-sve-samo-tamnica-tema-pesoa/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s