IZVORNI ŽIVOT

IMG_0351 (2)

ilustracija: ja

ulomak iz knjige ‘Ima li života prije smrti?’ , R. Parre

Kome je do istinske promjene, a ne tek do pukih priča o ‘novom životu’, mora biti jak u izdržavanju i prihvaćanju stvarnosti. Naime, stvarnost je uvijek u krivu, budući da nas pokazuje u svjetlu u kojem se baš ne bismo rado vidjeli. I dok preziremo stvarnost, zapravo preziremo sebe u njoj. Jer ružnoća stvarnosti zapravo je ružnoća nas samih. Dostojanstvo životnog hoda odavno smo izgubili, a način na koji smo podlegli okolnostima s pravom nam se čini više nego bijednim. Zbog toga i jesmo bespomoćno bijesni na stvarnost što nas primorava činiti stvari u kojima se ne prepoznajemo, a koje svjedoče činjenicu da kao ljudi nismo uspjeli.
No, naprosto, život je težak, a ljudi su slabi. I obje odredbe su suštinske, i po ljude i po život. Ne možemo ih ne uzeti u obzir kada procjenjujemo izglede ljudi.

Zato si više ne smijemo dopustiti igranje uloga za koje odavno znamo da nisu uprizorenje onoga što istinski želimo. Jer, kad ovo jedino naše životno vrijeme prođe, neće više biti nikakvog drugog vremena u kojem bismo bili svoji i pravi. Stoga nitko od nas ni pred kime nema što hiniti niti glumiti da jest ono što nije i da ima ono što nema. Jer, tu, u ovom životu, prvi smo i zadnji put mi sami kao neponovljivo mi sami. Zato je unutrašnji glas savjesti koji nam nečujno nalaže da imamo ‘biti nama samima’, zapravo, jedino što životu i sebi iskreno dugujemo. A sve ostale tzv. važne stvari naspram ovog dugovanja imaju drugorazredno značenje.

Sporedna zastranjenja još se i lako mogu okajati. No izvorni zavjeti izvorni su zavjeti. Nikakvo pokajanje ili nečinjenje sporednih zastranjenja ne može nadoknaditi njihov manjak – kad se samo oni broje i samo oni jesu. A po pitanju što da se radi, kako da se životno vladamo pred sobom i drugima, nema nam druge do, naprosto, iskreno očitovati svoju nutrinu. Slijediti njen put te biti svoj čak i po cijenu zastranjenja od sebe. Jer jedino takav pristupni put može nas jednog dana izvesti na pravi put.

Zato nam postojano vježbanje u osviještenosti pomaže jasnije lučiti bitno od nebitnog, životno važno od životno nevažnog. Jer buka dana nemilice mrvi sabranost, čini nas rastresenima, a život rasutim. Stoga je nužni uvjet životne sabranosti držati se po strani od svega tekuće dnevnog. Živjeti sporo i predvidljivo. Jer nerijetko ono praktično svakodnevno ‘uključiti se u život’zapravo znači dopustiti životu da nas pojede. A najgore što nas može zadesiti jest da u toilikoj mjeri budemo ‘uključeni u život’ da u njemu ‘uspijemo’.

Ako je do razboritog života, onda nam valja u jednom dubljem i prenesenom smislu živjeti siromašno. Da bismo spasili svoje unutarnje biće, nužno moramo pojednostavniti život kako bi nam on po pitanju smisla bio transparentan. Životni put moramo plaćati onim što jesmo, a ne onim što imamo. Ne možemo svjedočiti ništa što nije baštinjeno u osobnom iskustvu. Razumijevanje života proizlazi iz dubine osjećanja života. Takvi smo kakvi smo u svom unutarnjem biću i liku. Vanjski ‘uspjeh’ ne može nas učiniti većima, a niti ‘neuspjeh’ manjima.

Život je na dušu i u njemu nema kalkulacije. On se provodi radikalno i po svaku cijenu. Tko želi istinski živjeti, mora istrčati iz svih svjetova niže stvarnosti, napustiti samoiznurujuću igru svijeta, povući ulog svog života iz svih igara. Ali da bismo stupili u novi život, moramo radikalno staviti u zagrade sva dosadašnja predrasudna i samorazumljiva nahođenja prema životu, što znači da ostajemo bez tzv. pozitivnih stavova i ‘životnih istina’.

Što smo duže i dublje nošeni tom radikalnom dvojbom, to više iz sebe isplavljujemo nečist životne zapalosti i privodimo se stajalištu našeg pravog i dubokog ja. Propitivanje temeljnih nadvjerovanja tjera nas misliti sve dok se ne domislimo osobnom i sveukupnom odgovoru na život, po kojem je moguće živjeti posve nov i drugačiji život.

Jer ono otkuda sam odavno je nestalo. Ono kamo sam se zaputio zapravo ne postoji, a tu gdje sam vrijedi samo kao uporišna točka koju napuštam da joj se više nikad ne vratim. Iznutra žuđeno mjesto za mene ne postoji. Suvišan sam i bezvezan. Mjesto iz kojeg potječem, mjesto na kojem jesam i mjesto u koje uvirujem je ne-mjesto. Nemam doma ni zavičaja. Uništili su me lažni identiteti, tako da to sam što sam, gdje sam i s kim sam ništa ne vrijedi, budući da je kao tuđi namet lažno. Ne želim više što neću. Ne želim igru koja nije moja.

Neutaživa žudnja za pravošću implicitno podrazumijeva da si nešto dugujem. Sebe sebi. Sebi istinu o sebi i svemu. Kako bi došao k sebi. Ako to ikome više išta znači. To da budem sobom, tko zaista jesam. Da slijedim strast za sobom, pa gdje dotjeram. Pravost transcendira etiku humanizma, običaje i opreku dobra i zla.Što ne znači da je inhumana, nego da čovjeka misli dublje od mišljenja humanizma.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s