Mladen Stilinović: Pohvala lijenosti

radio gornji grad

Kao umjetnik učio sam i od istoka (socijalizma) i od Zapada (kapitalizma). Naravno, sada kada su se granice i politički sistemi promijenili, takvo iskustvo više neće biti moguće. Ali ono što sam ja naučio iz tog dijaloga ostaje mi. Gledanje i poznavanje umjetnosti Zapada navelo me je ovih dana na misao da na Zapadu ne može biti umjetnosti. Ne tvrdim da je nema. Zašto ne može biti umjetnosti na Zapadu? Odgovor je vrlo jednostavan. Umjetnici Zapada nisu lijeni. Umjetnici s istoka su lijeni, a hoće li oni sada kada više nisu umjetnici Istoka ostati lijeni, to ćemo vidjeti.

Lijenost je odsustvo pokreta i misli, samo tupo vrijeme – potpuna amnezija. Ona je također ravnodušnost, buljenje ni u šta, neaktivnost, nemoć. Ona je čista glupost, vrijeme bola, uzaludne koncentracije. Sve te vrline lijenosti važni su činioci umjetnosti. Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati.

Umjetnici Zapada nisu…

View original post još 341 riječ

u znoju lica svog? (ulomak iz Pierre Clastres, Društvo protiv države)

nagovor na filosofiju

Da li je ekonomija primitivnih društava zaista ekonomija „preživljavanja“? Ukoliko insistiramo na doslednoj primeni reči, i ako onda pod ekonomijom preživljavanja ne podrazumevamo samo odsustvo tržišne ekonomije i viška vrednosti – što je inače truizam – onda zapravo tvrdimo da taj oblik ekonomije omogućava društvu tek puki opstanak. Drugim rečima, to znači da ta društva neprestano mobilišu svoj celokupni proizvodni potencijal samo zato da bi proizvela minimum sredstava za život.

Pojam ekonomije preživljavanja sadrži jednu upornu predrasudu koja, da čudo bude veće, često ide ruku pod ruku sa isto tako kontradiktornim i jednako raširenim shvatanjem da je Divljak lenj. Dok se u našem vulgarnom rečniku odomaćio izraz „raditi kao crnac“, u Južnoj Americi postoji izraz „lenj kao Indijanac“. Ali, ne može i jedno i drugo: ili čovek u primitivnim društvima (američkim i drugim) živi u ekonomiji preživljavanja i najveći deo vremena provodi u potrazi za hranom – ili ne živi…

View original post još 932 riječi

PRONAĆI SMISAO ŽIVOTA – PISMO HUNTER S.THOMPSONA

crtež: Ja

Dragi Hume

Pitaš me za savjet: ah, to je tako ljudski i opasno! Jer dati savjet čovjeku koji pita što da učini sa svojim životom blisko je egomaniji. Usmjeriti čovjeka prema pravom i ultimativnom cilju – usmjeriti dršćući prst u PRAVOM smjeru nešto je što bi samo budala preuzela na sebe.

Nisam budala, ali cijenim tvoju iskrenost u traženju savjeta. No tražim od tebe da se, kad čitaš što ti pišem, sjetiš da svi savjeti mogu samo biti proizvod čovjeka koji ih daje. Ono što je istina za nekog može biti katastrofa za nekog drugog. Jer ja ne gledam život kroz tvoje oči, ni ti kroz moje. Kad bih ti pokušavao dati određeni savjet, to bi bilo kao da slijepac vodi slijepog.

I zaista, to i JEST pitanje: treba li plutati s plimom, ili plivati prema cilju. To je izbor koji, prije ili kasnije, svjesno ili nesvjesno, svi moramo proći u životu. A toliko malo ljudi je toga svjesno! Sjeti se bilo koje odluke koju si ikad donio, a imala je utjecaja na tvoju budućnost: možda sam u krivu, ali ne vidim kako je to moglo biti bilo što osim izbora, koliko god indirektnog – između dvije stvari koje sam spomenuo: plutanje ili plivanje.

No zašto ne plutati ako nemaš cilj? To je drugo pitanje. Nesporno je da je bolje uživati u plutanju nego plivati u nesigurnosti. Pa kako onda pronaći cilj? Ne zamak u oblacima, već pravu i opipljivu stvar. Kako čovjek može biti siguran da ne hvata “veliku planinu od slatkiša”, neki primamljivi slatki cilj koji ima malo okusa i nimalo sadržaja?

Odgovor – i, na neki način, tragedija života, leži u tome što pokušavamo razumjeti cilj, a ne čovjeka. Određujemo cilj koji od nas zahtijeva određene stvari i potom te stvari činimo. Prilagođavamo se zahtjevima koncepta koji ne može biti ispravan. Recimo da ste htjeli postati vatrogasac kad ste bili mali. S određenom dozom sigurnosti mogu pretpostaviti da više ne želite biti vatrogasac. Zašto? Jer se vaša perspektiva promijenila. Nije se promijenio koncept vatrogasca, već vi. Svaki je čovjek zbroj ukupnih reakcija na iskustvo. Kako se vaše iskustvo mijenja i povećava, postajete drugim čovjekom, i stoga se mijenja vaša perspektiva. To se nastavlja do unedogled. Svaka reakcija je proces učenja; svako značajno iskustvo mijenja vašu perspektivu.

Stoga se čini pomalo glupo, ne čini li se, prilagođavati svoje živote zahtjevima cilja kojeg svaki dan vidimo drukčije? Kako bismo ikad očekivali da tako dođemo do ičega osim možda do uznapredovale neuroze?

Stoga, odgovor se ne bi uopće trebao baviti ciljevima, ili bar ne opipljivim ciljevima. Bile bi potrebne hrpe papire koje bi razvile tu temu do ispunjenja. Pitaj boga koliko je knjiga napisano na temu “smisla čovjeka” i sličnih stvari, i pitaj boga koliko je ljudi već promišljalo o toj temi. (Izraz “pitaj boga” koristim samo slikovito). Nema baš nekog smisla da ti tako nešto pokušavam sumirati, jer sam prvi koji priznaje apsolutni nedostatak vlastitih kvalifikacija za svođenje smisla života na jedan ili dva odlomka.

Pokušavat ću se kloniti izraza “egzistencijalizam”, ali možeš o njemu misliti kao o vrsti ključa. Također možeš probati s knjigom koja se zove “Biće i ništavilo”, i drugom koja se zove “Egzistencijalizam: od Dostojevskog do Sartrea.” Ovo su samo prijedlozi. Ako si generalno zadovoljan s tim što jesi i što radiš, tada ih izbjegavaj u širokom luku. (Ne muti vodu bez veze). No vratimo se na odgovor. Kao što rekoh, položiti svoju vjeru u opipljive ciljeve, u najmanju ruku, ne čini se mudrim. Stoga ne težimo tome da postanemo vatrogasci, ne težimo tome da postanemo bankari, ni policajci, ni doktori. TEŽIMO TOME DA POSTANEMO MI SAMI.

No nemoj me krivo shvatiti. Ne želim reći da ne možemo BITI vatrogasci, bankari ili doktori – ono što želim reći je da cilj moramo prilagoditi pojedincu, a ne tjerati pojedinca da se prilagodi cilju. U svakom čovjeku, isprepletena kombinacija nasljednih i okolinskih elemenata proizvela je određene sposobnosti i želje – uključujući i duboko ukorijenjenu potrebu da funkcionira na takav način da njegov život bude SMISLEN. Čovjek treba BITI nešto; treba značiti.

Dakle, kako ja to vidim, formula ide nekako ovako: potrebno je izabrati put koji daje tvojim SPOSOBNOSTIMA da funkcioniraju s maksimalnom efikasnošću prema zadovoljenju tvojih ŽELJA. Čineći to, ispunjavaš potrebu (daješ si identitet funkcionirajući u određenom obrascu prema određenom cilju), izbjegavaš frustraciju vlastitih potencijala (biranje puta koje ne stavlja ograničenja na vlastiti razvoj) i izbjegavaš teror gledanja svog cilja kako vene ili gubi privlačnost kako mu se približavaš (umjesto da se prilagođavaš kako bi ispunio zahtjeve onoga što tražiš, prilagodiš cilj da bude u skladu s tvojim vlastitim sposobnostima i željama).

Ukratko, ne treba posvetiti život dosezanju unaprijed definiranog cilja, već treba izabrati način života za koji ZNAŠ da ćeš u njemu uživati. Cilj je apsolutno sekundaran: funkcioniranje prema cilju je bitno. I pomalo je suludo reći da čovjek MORA funkcionirati u obrascu koji je odabrao; jer odrediti drugom čovjeku da definira tvoje ciljeve znači odreći se jednog od najsmislenijih aspekata života – definitivnog akta volje koji čovjeka čini pojedincem.

Pretpostavimo da misliš da imaš izbor slijeđenja osam puteva (svi su, naravno, unaprijed definirani). I pretpostavimo da ne vidiš nikakvu stvarnu svrhu u nijednom od tih osam. TAD – i ovo je bit svega što sam rekao dosad – MORAŠ PRONAĆI DEVETI PUT.

Naravno, to nije tako lako kako se čini. Živio si relativno uski život, vertikalnu prije nego horizontalnu egzistenciju. Stoga nije teško razumjeti zašto se osjećaš tako kako se osjećaš. No čovjek koji odgađa vlastiti IZBOR neizbježno će doći do toga da će njegov izbor odrediti okolnosti.

Stoga, ako se ubrajaš u nezadovoljne, tada nemaš izbora nego ili prihvatiti stvari takve kakve jesu ili najozbiljnije potražiti nešto drugo. No pazi se traženja ciljeva: traži način života. Odluči kako želiš živjeti i tada vidi što možeš raditi kako bi zaradio UNUTAR tog načina života.

No ti kažeš: “Ne znam gdje da tražim, ne znam što da tražim.” U tome i jest bit. Isplati li se napustiti ono što imam kako bih tražio nešto bolje? Ne znam – isplati li se? Nitko to ne može odlučiti umjesto tebe samog. No već samo i ODLUKOM DA TRAŽIŠ, krećeš na put prema donošenju izbora.

Ako se ne zaustavim, od ovog će teksta nastati knjiga. Nadam se da nije tako zbunjujući kako se na prvi pogled čini.Naravno, imaj na umu da je ovo MOJ POGLED na stvari. Ja mislim da je primjenjiv i općenito, no ti možeš ne misliti. Svatko od nas treba stvoriti vlastiti kredo – ovo je moj.

Ako ti se bilo koji dio ne čini smislenim, slobodno mi ukaži na to. Ne pokušavam te poslati na put do Valhalle, samo pokušavam ukazati na to da nije nužno prihvatiti izbore koje ti daje život kakvog poznaješ. Postoji više od toga- nitko NE MORA raditi nešto što ne želi ostatak svog života. No ipak, ako tako završiš, svakako se nastoji uvjeriti da si to MORAO. U tome nećeš biti sam.

I to je to za sad. Dok se ponovo ne čujemo, ostajem,

Tvoj prijatelj,

Hunter

 
Copyright Existentia 2015
NGI Existentia

 

Save

Save

DIJALOG I TOLERANCIJA

Ilustracija: Ja

 

Đuro Šušnjić, Dijalog i tolerancija, Čigoja štampa, Beograd, 1997.

Za istinski razgovor nisu potrebna nikakva pravila, već iskreni susreti ljudi sa različitim pogledima ne svet: samo iz tih duhovnih susreta rađa se smisao za trpeljivost i vrednovanje tuđeg stava. Ljudi sa boljom dušom mogu se bar razumjeti , ako ne i sporazumjeti. Oni kojima je važnije da istaknu pravila prije same stvari o kojoj se razgovara, i nesvjesno potvrđuju da im je više stalo do forme nego do suštine. Sva ta pravila za vođenje razgovora, razrađena do pojedinosti, samo su smetnje neusiljenom odvijanju razgovora.

”Mi , doduše, kažemo da neki razgovor vodimo, no što je razgovor više pravi razgovor, utoliko manje je vođenje razgovora podložno volji jednog ili drugog partnera.Tako pravi razgovor nikada nije onaj koji smo mi htjeli da vodimo. Naprotiv, općenito je pravilnije reći da mi u razgovor dospijevamo, ako ne čak i da se u razgovor zaplićemo. Ono, kako tu jedna riječ proizlazi iz druge, kako razgovor doživljava obrte, kako se nastavlja i dovršava, moglo bi, zaista, biti jedna vrsta vođenja, ali u ovom vođenju su partneri razgovora manje voditelji nego vođeni. Niko ne zna unaprijed šta će ispasti u toku razgovora. Sporazum ili njegov neuspjeh je kao događanje koje se odvijalo na nama. Tako onda možemo reći da je nešto bilo dobar razgovor, ili, takođe, da nije bilo pod povoljnom zvijezdom. Sve ovo svjedoči o tome da razgovor ima svoj vlastiti duh, i da govor, koji se u njemu vodi, nosi u sebi vlastitu istinu, tj. nešto otkriva i nečemu omogućava da se pojavi, što odsada biva” – ističe H.G. Gadamer u Istini i metodi.

Svaka vezanost za pravila razgovora ograničava spremnost na istinsko slušanje; svaka nevezanost za neka načela razgovora prijeti da se on izrodi u brbljanje. Zato se razgovor mora odvijati u okviru nekih temeljnih načela, dovoljno prostranih da u njima sloboda može da igra: da ih učesnici u razgovoru ne osjećaju kao nametnuta izvana, nego kao doživljena i proživljena iznutra. Ovdje ću, po prvi put u nas, da iznesem ta načela, za koja vjerujem da bi mogla biti vodiči u svakom razgovoru od značaja i značenja za istinu i zajednički život. Ova načela za vođenje razgovora potiču iz otežalog iskustva sporazumevanja.

1. Na jedno pitanje iz ljudskog života po pravilu postoji više odgovora, pa svako ko misli da je njegov odgovor jedino istinit, postaje neodgovoran, jer dovodi u pitanje druge i drukčije odgovore, pa i samu mogućnost postavljanja drukčijih pitanja.

2. Čovjek je biće koje pita i odgovara, preuzimajući odgovornost za posljedice svojih pitanja i odgovora: moguće i stvarne, dobre i loše. Ovdje se odgovornost ne shvaća samo kao spremnost da se poštuju običajne , moralne, vjerske, pravne itd. norme i pravila koji inače reguliraju odnos pojedinca prema zajednici, prirodi, mrtvima, sebi i sl. Biti odgovoran znači biti u prilici da odgovoriš na izazov, a ne samo da odgovaraš pred nekom normom ili sudom, ako nisi nešto učinio kako se od tebe očekivalo. Biti odgovoran znači biti odgovor na izazov što, naravno, ne isključuje osjećanje obaveze i odgovornosti prema drugim osobama ili sebi kao osobi. Biti odgovoran znači biti spreman da se na sebe preuzme krivica za nastale posljedice vlastitog čina.
3. Ako razgovor vode osobe a ne ustanove, onda odgovornost mora biti osobna, inače je nema. Kolektivna odgovornost postoji tamo gde su ljudi postali ravnodušni prema zločincima: tu niko nije kriv pojedinačno, ili, što je isto, svi su krivi. Baš zato što pojedinac nije kriv i odgovoran, ustanove nikome ne odgovaraju. Razgovor je susret različitih ljudi: ovde je bitno priznanje osobe koja vodi razgovor, a ne njene uloge u sistemu.

4. Ako se svaki odgovor na neko pitanje i ne uvaži na kraju razgovora, ipak je dobro saznati da postoje i takva mišljenja. Ako je pitanje o kome se raspravlja povezano sa sudbinom svih, onda svi imaju pravo da izraze svoje mišljenje, zajednica nema uvida u moguća i stvarna rešenja svojih problema: ona ne zna o sebi sve što bi mogla da sazna, ako se otvori.

5. Kao ličnost, čovjek nikada nije dovršen i svršen; on je biće nedostatka. On nema drugog puta da sebe upotpuni, to jest proširi i produbi, nego da stupi u dodir sa drugim ljudima koji se od njega razlikuju. Od njih on jedino može da nauči nešto drugo, da se mijenja i razvija u pogledu razumijevanja svijeta oko sebe i samoga sebe. Promjena u svijetu je projmena u njemu: ako svi članovi zajednice sudjeluju u razgovorima, onda svi uče i napreduju u razumijevanju svijeta i sebe.

6. Nema razgovora ako se ljudi susreću kao stranci, to jest ako nemaju ništa zajedničko. Mora da postoji nešto što mogu da razmijene: riječ istina upućuje na ono što je isto ili slično među njima. Oni moraju da osjete potrebu za razgovorom, da bi im razgovor uopće postao potreba. A oni će osjetiti tu potrebu ako su svjesni razlika, ali sličnosti u osjećanjima, vjerovanjima i ponašanju. Uvijek valja isticati ono zajedničko do čega se u razgovoru došlo, kako bi se dobilo na povjerenju i motivima za daljni razgovor. Pri tome, naravno, ono što je zajedničko ne mora da bude bitno, a ono što je bitno ne mora da bude zajedničko, ali mora se početi od nečega što povezuje ljude.

7. Bez poverenja u drugog i poštovanja drugog, koji teži istini, bez obzira koliko je daleko od nje u početku razgovora, nema iskrenog susreta između dva čovjeka, pa umjesto razgovora dijve ličnosti, imamo razgovor dvije maske. Ljudi se mogu odlično razumjeti, ali ako ne vjeruju jedan drugome, onda nema zajedničkog života, zato je dobra volja presudnija od znanja, jer gde nema po-vje-re-nja, nema ni razgovora. Svaki ugovor samo je dokaz više da je među ljudima nestalo povjerenja. Svaki katanac na ustima ili vratima svedoči o gubitku poverenja među njima. ”Samo onaj ko veruje u svet, može nešto da učini sa njim” – Martin Buber. Poverenje ne uskraćuje pitanja.

8. U razgovor se ulazi s namerom da se traži istina, a ne da se ostvari pobeda nad sagovornikom: čim priznam pravo drukčijeg mišljenja , odričem se prava da sam samo ja u pravu. Čim pristaneš na razgovor, ostvario si minimum jednakosti i trpeljivosti prema drugom čoveku i drukčijem mišljenju. Razgovor nije nadmetanje i borba, već otvaranje i igra. Herodolt priča u svojoj Istoriji da su Perzijanci dva puta raspravljali o svakoj važnoj stvari: u pijanom stanju i trijezni. Ako im se svidi ono što su zaključili pijani i kad su trijezni, onda su usvajali tu odluku ili rješenje.

9. Svaki učesnik u razgovoru zavisi od drugoga s obzirom na saznanje istine i smisla, i zato odnos moći ovdje mora biti isključen: svi rade na ostvarenju boljih mogućnosti mišljenja i življenja. Biti zavisan od drugoga ne znači biti podređen niti biti nadređen : otuda potreba za solidarnošću. Biti trpeljiv ne znači samo priznati drugom da misli i djeluje po svojoj volji, nego i smoći snage da se vlastita misao i djelovanje otvore za prigovore i svjesnu i nesvjesnu dopunu.

10. Jedini način da se izađe na kraj sa sumnjom i neredom u nama i oko nas, jeste razgovor i odgovor o tome kako ćemo živjeti. Samo kroz razgovor možemo stupiti u svjetsku kulturu srca i uma: dok vodite razgovor, potisnite, stavite u zgrade i zaboravite sve što nije u vezi sa istinom i smislom. Sv. Toma ima pravo: ”Bolje je znati malo o važnim stvarima nego mnogo o nevažnim”.

11. Ako u razgovor ulaze ljudi koji ne znaju sve o nekoj stvari, onda oni ne mogu ni da predvide ishod razgovora: ja i ti nismo zatvoreni svjetovi. Ako smo svjesni da u razgovor ulazimo kao ograničena bića, a razgovor donese ploda, onda je to zahvaljujući našoj mani: ona omogućava da učimo i da budemo bolji. Ako učite iz ljubavi, istina će vas pratiti kao vlastita sjenka. Kao što sunčevi zraci otvaraju ruže, tako će duhovno zračenje otvarati vaše duše za ono što je istinito, lijepo, dobro i sveto.

12. Nema drugog načina da svaki pojedinac dostigne punoću svoga bića nego da stupi u razgovor sa drugim koji se od njega razlikuje: ovaj drugi je mogućnost njega samoga. Odustati od razgovora znači odustati od sebe, a ne samo od istine i smisla: ako me pažljivo slušaš, onda osjećaš da razgovaraš sam sa sobom u trenutku iskrenosti. Upoznaj sebe kroz mene.

13. Dok smo otvoreni za druga iskustva, misli i vrijednosti, možemo da stvaramo: samo u dodiru sa drugim možemo da rastemo. Onaj ko je sebe zatvorio za druge, nema budućnosti. Kao zatvoreno biće, osuđen je da boravi u samom sebi, bez nade da iskorači u novo iskustvo.

14. Istina nije u meni ni u tebi, nego između nas: zato u razgovor uđemo sa jednim mislima, a izađemo sa sasvim drugim. Ako vjerujemo da se razgovorom dolazi do istine, onda vjerujemo u istinu: ima stvarnosti koje postoje samo ako u njih vjerujemo!

15. Čim se javi neki problem, to je samo po sebi razlog za okupljanje: ono što povezuje tako različite ljude jeste problem koji je zajednički. Metodološki, trebalo bi ući u razgovor naglašavajući ono što nas ujedinjuje i što nam je zajedničko, a razlike prepustiti kasnijoj obradi. Ali se za račun onoga što je zajedničko, ostavlja po strani ono što je posebno i pojedinačno, to ne bi vodilo istinskom jedinstvu, jer bi te razlike ubrzo izbile na površinu i izazvale nove sporove.

16. U toku rasprave otkrivaju se ne samo istine, nego i zablude. Nema istine o meni i tebi koja bi bila unapred data: ona je uvijek zadata. Ako se do istine tek treba doći, znači da je niko unaprijed ne zna. Zato svaki učesnik u razgovoru mora biti spreman da uvaži zabludu, ali ne i da oprosti laž. Tako svaki postaje svjestan važnosti razgovora kao načina dolaženja do novih vijesti i kao pripremi za odlučivanje o stvarima koje se ne tiču samo pojedinca. M. Buber tačno kaže: ”Sve je na našem putu odluka, namjerna, naslućena ili prikrivena” .

17. Nakon razgovora, u duhu i srcu nosimo više nego što smo u razgovoru unijeli: zato mi je drukčije mišljenje potrebno koliko i moje. Jer čovek je misaono biće, koje u isto vreme i vjeruje i sumnja u istinitost svoje misli. Pošto misli na svjestan i nesvjestan način, to se dešava da bude u sporu sa samim sobom. Spor rješava provjeravanjem svojih misli u razgovoru: svaku od svojih misli uspoređuje sa mislima drugih, uočavajući prednosti i nedostatke. Ko zastupa jedno mišljenje, primoran je da sasluša i drukčije, ako ne želi da ispusti iz svog saznajnog pogleda bitne dijelove i slojeve stvarnosti. Oba mišljenja odnose se na razne strane stvarnosti, i utoliko se, u krajnjoj spoznaji, dopunjuju. ”Ima iskustava koja nas nagone da sve iznova provjerimo” – isticao je R. Jinger.

18. Učesnici u razgovoru moraju biti svjesni da ne samo što jedan drugome pomažu da više saznaju, nego i da se bolje upoznaju: oni ne proširuju samo svoju svijest nego i svoje zajedništvo!

19. Nema te misli, vjerovanja ili ponašanja o kojima se ne može razgovarati, a to znači da je sve podložno kritičkom sudu i intersubjektivnoj provjeri. To ne znači da nema vrijednosti koje trajno obilježavaju ljudski život: sam život je takva vrijednost i ne smije biti dovedena u pitanje. Što god se događa meni, može se dogoditi i tebi.

20. U razgovoru ljudi postaju mekši i otvoreniji za razlike: tako je sam put otkrivanja istine vrijedan koliko i sama istina.

21. Dva čoveka moguće je privoljeti na razgovor samo ako oba uvide jedan viši i zajednički cilj koji je ostvariv samo ako oni udruže svoje duhovne i tjelesne snage: samo tako se smanjuje napetost i raste povjerenje između njih.

22. Odustajanje od razgovora osvećuje se gubitkom istine i smisla, a nada nas pomalo napušta: zato je bolje postepeno ukljanjati sve ono što smeta i ometa da se ljudi razumiju i slože. Susreti ljudi koji različito misle značajni su iz psiholoških, društvenih, moralnih i kulturnih razloga: oni su korak ka upoznavanju, sazrijevanju i učenju od drugih.

23. Samo ako ljudi ulaze u razgovor svjesni da niko ne može da izgubi a da svi mogu da dobiju, onda su dorasli za istinu i smisao. Oni znaju da se tu ne događaju sukobi ličnosti, nego sudari shvaćanja: umjesto biranja ličnosti, na djelu je biranje programa. Logička pravila dokazivanja važe nezavisno od onoga ko dokazuje: ovdje razlog zamjenjuje osobu!

24. Treba reći da logika obezbjeđuje pravilno mišljenje i zaključivanje, ali ne i istinsko mišljenje i zaključivanje. Ako neistiniti iskazi mogu biti isto tako logični kao i istiniti, onda se razlika između njih ne može naći na području logike. Istinito mišljenje mora biti pravilno, pravilno mišljenje ne mora biti istinito. Čuvajte se logike, jer ona može, ali ne mora, da ima veze sa istinom. Logika je često način da zaključite pogrešno, uvjereni da ste u pravu.

25. U razgovoru se mora izvesti na čistac što neko misli pod ovim ili onim pojmom, jer se mnogi nesporazumi rađaju iz različitog razumijevanja istih riječi i pojmova: misli se jasno vide i čuju kroz riječi i pojmove koji imaju sasvim određen sadržaj i obim. Samo preko razumijevanja zajedničkih značenja, mi se možemo približiti jedan drugome. Postoje razlike između onoga što neko kaže i onoga što drugi čuju: riječi varaju misli. Istinsku zajednicu čine ljudi koji se međusobno dobro razumiju: oni dijele jedan sijvet zajedničkih značenja. Prije svega, nužno je da se upoznamo sa rječnikom svojih sugovornika; kao što je jezik domovine za pjesnika, tako i svaki učesnik u razgovoru ima svoju domovinu, i voli kao i vi svoju.

26. Jedino u čemu se učesnici mogu unaprijed složiti jest da odbace nasilje kao način rješavanja međusobnih sporova i sukoba. Ovaj prevrat u načinu mišljenja nužno je izvesti, da bi se mogao izvesti preokret u načinu življenja.

27. Učesnici u razgovoru moraju biti svjesni da niko od njih ne gubi identitet time što zajedno dođu do zajedničkih značenja: još uvek preostaje više razlika nego sličnosti među njima.

28. Razgovor je povezan sa nekom nesigurnošću svakog učesnika: to je prilika da se provjeri slika koju svaki pojedinac ima o sebi i o svojim stavovima.U razgovoru svaki čovek pristaje na saznanje da je nesiguran i ograničen, ali on se toga ne stidi, jer je to način na koji svaki čovjek živi i djeluje.

29. Nijedan pogled na svijet koji dijeli ljude ne bi trebalo da postane njihov vodič u mišljenju, vjerovanju i ponašanju: kad god izabere rasni, klasni, nacionalni, stranački itd. interes za svoga vođu, mogu biti sigurni da čine grešku i grijeh. Ne valja od razlika praviti razloge za nepovjerenje, sumnju, mržnju i svađu. Odanost istini znači mnogo više od odanosti rasi, klasi, naciji, stranci. Ako se svaka stvar vidi i ocjenjuje isključivo kroz grupni interes, onda su sukobi sa drugim grupama sasvim izvjesni: ideologija je govor koji jedna grupa drži samoj sebi, dajući za pravo svome interesu.

30. Svjesni da se svaki nasilni sukob može svesti na duhovni spor, ljudi otvaraju sebe za nove mogućnosti i moći. Nenasilje nije nemoć, nego prikrivena moć s obzirom na cilj, a s obzirom na sredstvo – miroljubivo. Zaista, moćan oblik djelovanja. Neodgovorno delanje je ono koje unosi zbrku u red, koje narušava pravila igre, i koje, u krajnjoj liniji, izaziva štetne posljedice.

Iz: Đuro Šušnjić, Dijalog i tolerancija, Čigoja štampa, Beograd, 1997.

Miroslav Krleža: CRKVA JE CINIČNA ORGANIZACIJA, MORALNO PREVRTLJIVA RULJA

KLJUČNE KOSTI

Miroslav Krleža najveći je hrvatski pisac dvadesetog stoljeća, čovjek kakav se u kulturi neke zemlje pojavljuje jednom u stotinu i više godina. Njegovo djelo danas je manje više nepoznato široj čitateljskoj publici, jer Krleža sad, u političkim i društvenim okolnostima u kojima živimo, spada u red politički nepoćudnih pisaca. U narednom razdoblju, najvećeg ili jednog od najvećih hrvatskih književnika stoga ćemo nastojati promovirati, odnosno predstaviti čitateljima, koji se s njegovim djelom do sad nisu imali prave prilike upoznati. Na ovom mjestu donosimo vam Krležine zapise o religiji, odnosno o kršćanstvu i Crkvi, koje je priredio Ivan Cvitković.

View original post još 864 riječi

UKIDANJE RADA

 

(ulomak iz eseja ‘Ukidanje rada’, Bob Black)

ilustracija:Ja

Nitko ne bi trebao raditi. Nikad.

Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje možeš navesti proizlazi iz rada ili iz života u svijetu stvorenom za rad. Ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi.
Pod tim ne mislim kako bismo se trebali prestati baviti stvarima, već to znači stvarati nove načine življenja bazirane na igri. Drugim riječima, ludičku revoluciju. Kada kažem “igra”, pod tim podrazumijevam i veselje, kreativnost, društvenost, zajedništvo, a možda čak i umjetnost. Igra znači puno više od same dječje igre, a obje su jednako vrijedne. Pozivam sve u kolektivnu avanturu općeg užitka, slobodnog i međusobno ovisnog izobilja. Igra ne znači pasivnost. Svima nam je, sasvim sigurno, potrebno više vremena za promjenu smjera prema lijenosti i usporavanju, bez obzira na to koliko sada uživamo, neovisno o svojim primanjima ili zanimanju, jer kada se oporavimo od iscrpljenosti uzrokovane poslom, svi osjećamo potrebu za djelovanjem. Oblomovština i stahanovština su dvije strane iste kovanice.
Ludički način života je potpuno nespojiv s postojećom stvarnošću. Tim gore za “stvarnost”, tu crnu rupu koja usisava vitalnost iz onog malog dijela života koji ga razlikuje od pukog preživljavanja. Začudo, ili nas to možda ne treba čuditi, sve stare ideologije su konzervativne zbog svog vjerovanja u rad. Neke od njih, poput marksizma i većine podvrsta anarhizma, to čine još strastvenije zbog toga što je malo drugih stvari u koje vjeruju.

Liberali tvrde kako bi trebalo ukinuti diskriminaciju pri zapošljavanju. Ja kažem kako treba ukinuti zapošljavanje. Konzervativci podržavaju zakone o pravu na rad. Tu podržavam pravo na lijenost, što je zastupao Paul Lafargue, Karl Marxov zet. Ljevičari traže punu zaposlenost. Ovdje poput nadrealista – s tom razlikom da se ja ne šalim – zastupam punu nezaposlenost. Trockisti propagiraju permanentnu revoluciju. Ja propagiram permanentno zabavljanje. No, ako svi ideolozi (a čine to) zastupaju rad, i to ne samo zato da bi natjerali druge ljude da obavljaju svoj posao, začuđujuće je što to ne kažu. Neprekidno će govoriti o plaćama, satima, uvjetima rada, iskorištavanju, produktivnosti i profitabilnosti. Vrlo rado će govoriti o svemu, samo ne o samom radu.

Ti stručnjaci, koji će rado ponuditi sebe da razmišljaju umjesto nas, rijetko iznose svoje zaključke o radu, iako rad zauzima istaknuto mjesto u našim životima. Međusobno se igraju riječima i izmotavaju, ne govoreći o detaljima. Sindikati i poslodavci se slažu oko toga da moramo prodavati svoje vrijeme kako bismo preživjeli, iako stalno pregovaraju oko cijene. Marksisti smatraju da nam mora naređivati birokracija. Liberali smatraju da nam moraju naređivati biznismeni. Feministkinjama nije bitno koji oblik nadređenosti je u pitanju, dokle god su žene nadređene. Sasvim je jasno kako ove ideologije imaju vrlo različita mišljenja o tome kome pripada vlast. Jednako je jasno da se niti jedna od njih ne protivi vlasti i kako žele da nastavimo raditi.

Možda se pitate da li se šalim ili mislim ozbiljno. Šalim se i ozbiljan sam. Ludizam ne znači biti smiješan i apsurdan. Igra ne mora biti lakoumna, iako lakoumnost ne mora biti trivijalna, jer često baš lakoumnost shvaćamo ozbiljno. Volio bih da je život igra – no igra s visokim ulozima. Želio bih se zauvijek igrati.

Alternativa radu nije ljenčarenje. Koliko god cijenio uživanje u tromosti, ona nije toliko dobra kada nas zaustavlja u postizanju drugih oblika užitka i zabave. Također, ovdje ne promoviram vremenski strogo određeno i sigurno “slobodno vrijeme”, daleko od toga. Slobodno vrijeme je razdoblje kada ne radimo, ali u svrhu rada. Slobodno vrijeme je vrijeme koje provodimo kako bismo se oporavili od rada, neuspješno pokušavajući zaboraviti na rad. Mnogi ljudi se vrate sa svojih odmora potpuno smoždeni, jedva čekajući vratiti se na posao kako bi se napokon odmorili. Osnovna razlika između rada i slobodnog vremena je to što se otuđenje i iscrpljivanje uzrokovano radom plaća.
Ovdje se ne igram definicijskih igara. Biti ludist ne znači biti kvazi-ludist. Kada kažem da želim ukinuti rad, onda mislim točno to što govorim, no želim reći ono što mislim tako da definiram termine s kojima baratam na način, koji nije samo meni razumljiv. Moja minimalistička definicija rada je prisilni rad, dakle, prinudna proizvodnja. Oba elementa čine osnovu. Rad je proizvodnja do koje se dolazi kroz ekonomsku ili političku prisilu, dakle kroz sistem štapa i mrkve (kada štap postaje mrkva i obrnuto). No, nije svako stvaranje rad.

Rad se nikada ne obavlja kao svrha samom sebi, već zbog nekog proizvoda ili rezultata koji osoba koja radi (ili, što je češće slučaj, netko drugi) dobija iz njega. To je ono što rad nužno predstavlja. Definirati ga znači prezirati ga. Što je definicija šira, rad je sve gori. Dinamika dominacije urođena radu s vremenom postaje sve savršenija i dotjeranija. U naprednim društvima, prožetim radom, uključujući sva industrijska društva, bilo da su kapitalistička ili tzv. “komunistička”, rad uvijek stječe druge atribute koji naglašavaju njegovu škodljivost.
Uobičajeno je (što je češći slučaj u tzv. “komunističkim” zemljama nego u kapitalističkim, gdje je država gotovo jedini poslodavac, a gotovo svi su zaposlenici) da rad predstavlja zapošljavanje, točnije, plaćeni rad, što znači prodavanje sebe na rate. Tako 95% Amerikanaca radi za nekog (ili nešto) drugog. U SSSR-u, Kubi, Jugoslaviji ili bilo kojem drugom alternativnom modelu koji se može navesti, brojke dostižu 100%. Samo su utvrde “trećeg svijeta” (Meksiko, Indija, Brazil, Turska) privremeno sklonište za veći broj poljoprivrednika koji prakticiraju tradicionalni pristup, kao i većina radnika tijekom proteklih par tisuća godina, a to je plaćanje poreza (nameta) državi ili parazitskim zemljoposjednicima koji ih za uzvrat ostavljaju na miru. Čak i ovaj grub pristup počinje izgledati dobro. Svi industrijski (i uredski) radnici su zaposlenici pod određenom vrstom nadzora koji osigurava služenje.
Međutim, moderna verzija rada ima još gore implikacije. Nije stvar u tome da ljudi jednostavno rade, oni imaju “poslove”. Svaka osoba cijelo vrijeme obavlja proizvodne radnje pod prijetnjom kazne. Čak i ako zadatak djelomično sadrži osobni interes (što većina poslova ne sadrži) monotonija njegovog obvezujućeg karaktera uništava njegov ludički potencijal. “Posao” koji bi mogao zahtijevati energiju svega nekoliko ljudi i razumno malo njihovog vremena, a koji bi ga obavili iz zabave, danas predstavlja teret onima koji ga obavljaju četrdeset sati tjedno i nemaju pravo reći kako bi ga trebalo obaviti. Taj posao se obavlja zbog zarade vlasnika koji ne sudjeluje u ostvarivanju projekta, a ne postoji mogućnost podjele zadataka ili šire podjele rada između onih koji ga obavljaju. To je stvaran svijet rada, svijet birokratskih zabluda, seksualnog zlostavljanja i diskriminacije, glupih šefova koji iskorištavaju i prebacuju svoj posao na svoje podređene koji bi (prema svim racionalno – tehničkim kriteri-jima) trebali biti oni koji odlučuju. No, kapitalizam u stvarnom svijetu podređuje racionalno povećanje proizvodnje i zarade nužnosti organizacijske kontrole.
Ponižavanje koje većina radnika i radnica osjeti na poslu je zbroj biranih uvreda i poniženja koje možemo nazvati “disciplina”. Foucault je iznio kompleksnost ovog fenomena, no on je vrlo jednostavan. Disciplina se u potpunosti sastoji od totalitarne kontrole na radnom mjestu – nadgledanje, automatizacija radnih postupaka, nametnuti radni tempo, proizvodne norme, kontrola dolazaka i odlazaka s posla, itd. Disciplina je nešto što pronalazimo na jednak način u tvornici, uredu i trgovini, kao u zatvoru, školi i duševnoj bolnici. To je strašno, a nikada nije postojalo na ovakav način kroz povijest. Takvo što je bilo iznad mogućnosti demonskih diktatora tijekom povijesti, kao što su Neron, Ivan Grozni ili Džingis Kan. Unatoč svojim zlim namjerama, oni nisu imali mašineriju koja bi im pomogla da kontroliraju svoje podanike na način na koji to čine moderni despoti. Disciplina je izrazito moderna i paklenska metoda kontrole, ona je inovativno nametanje koje je nužno ukinuti što je prije moguće.
Takav je “rad”. Igra je potpuna suprotnost. Igra je uvijek dobrovoljna. Ono što bi u suprotnom moglo biti igra, postaje rad ukoliko je prisilno. To je potpuno sigurno. Bernie de Koven je definirao igru kao “prekid djelovanja”. To je neprihvatljivo ukoliko znači kako igra nema posljedice. To je ponižavanje igre. Bit je u tome da su posljedice (ukoliko ih uopće ima) besplatne. Igranje i davanje je usko povezano, predstavljaju isti vid ponašanja i provođenja istog impulsa – instinkta za igranjem. Također dijele aristokratski prezir prema rezultatima. Osoba koja se igra uvijek dobija nešto iz igre, to je razlog zašto se uopće igra. No, osnovna nagrada je iskustvo koje proizlazi iz same aktivnosti (kakva god ona bila). Neki od pažljivih učenika igre, kao što je Johan Huizinga, definiraju igru kao igranje igara ili praćenje pravila. Poštujem njegovo obrazovanje, ali snažno odbacujem njegovo suzdržavanje. Postoje mnoge dobre igre (šah, bejzbol, Monopoly, bridž) koje imaju svoja pravila, ali puno je više načina igranja od igranja igara. Razgovor, seks, ples, putovanje – sve to nema svoja pravila, a sasvim sigurno su igra. I s pravilima je moguće igrati se, baš kao što je to moguće s bilo čim drugim.

 

Save

Organizirani nedostatak ljubavi

radio gornji grad

Na ovim prostorima sve se svede na nakaradu, ustvrdio je Miroslav Krleža, i nije pojedinac u sustavu odbacujući svoju dosadašnju vjeru pristupao nikakvom sekularnom niti demokratskom društvu, već je jednu vjeru mijenjao drugom. Taj podanički mentalitet za koji mnogi drže da je u genima na ovim prostorima još od doba Turaka, prihvatit će istom mjerom i istim „aršinom“ i religijske, kao i parareligijske nomenklature, a tih paradoksa posebno nisu bili imuni oni koji su obnašali funkcije u svećenstvu.

Piše: Ivo Anić (Tačno)

U osnovi svakog nacionalizma, svakog fašizma, leži duboko ukorijenjena mržnja. Mržnja je stvar pojedinca i  akutno je osobna, mržnja kada prelazi na kolektiv postaje doktrina, doktrina koja nadilazi osobne frustracije, osobna nezadovoljstva i osobne namjere. Mržnja kada postane doktrina lišava osobe osobnih nedostataka, u slučaju doktrine stvari postaju kolektivne, kao uostalom i kolektivna krivica koja je posljedica mržnje.

Naše sadašnje ekonomsko, društveno i kulturno uređenje temelji…

View original post još 939 riječi

prosvijećena neposredna demokracija?

nagovor na filosofiju

Kad želite smanjiti cijenu nekog proizvoda kojega nabavljate, što ćete prvo učiniti? Vjerojatno pokušati izbjeći posrednike (“cut out the middle man“). Posrednik posreduje radi svoga interesa, i to poskupljuje proizvod. U demokraciji se posrednici zovu zastupnici. Da bi netko postao zastupnik potrebno je uložiti puno novca i/ili vremena i truda. Najveća šansa da je taj novac, vrijeme i trud uložio netko tko želi na taj način ostvariti neki svoj interes. Tko nema vlastitoga interesa u tome vjerojatno će odustati kad se suoči sa svim teškoćama koje treba nadvladati da dospije u poziciju izabranog zastupnika. Stoga su slučajevi u kojima izabrani zastupnici doista nastoje prvenstveno oko javnih a ne oko svojih interesa iznimke – i po logici stvari i empirijski. Nekorumpiran zastupnik je iznimna pojava dok je korupcija u zastupničkoj demokraciji pravilo.

Dakle, uklonimo posrednike. Vrijeme je za neposrednu demokraciju.

No, slijedi klasična zamjerka: prosječan čovjek nije kompetentan za…

View original post još 1.890 riječi

Čovjek nije propao dok se nečemu još čudi

Tekst:Andrej Nikolaidis

Crtež: Ja

Čovjek nije posve propao dok se nečemu još čudi. Onaj koji je u čudu još uvijek nije proćerdao naivnost, još uvijek nije posve u svijetu, pomiren sa svijetom.

Biti u čudu znači ne razumjeti, znači pogrešno pretpostaviti da propadanju, prijetvornosti i zlu ima granica, znači vjerovati da ima dobrote. Znači suočiti se sa gadošću koju u svom poimanju svijeta još uvijek nije postavio kao vrhovno načelo.

KO JE ŠTA DOBIO

Ako smo ikada imali nešto vrijedno, bile su to naše mladalačke iluzije. I nije bitno koliko su drugi zaradili na našoj naivnosti – sam rezon „ko je šta dobio“ nepobitan je dokaz da smo postali jedno s gadošću – bitno je šta smo zahvaljujući toj naivnosti mi imali, pa izgubili. Ludilo mudrosti – to što te mudrost satire, što ubija svaki užitak u životu, što mudrost znači prihvatiti sve kako jeste, uključujući tu i smrt. Mudrost ludosti – to što svaki polet, radost i nada izviru iz ludosti.

Iako sam predano radio na tome da do kraja propadnem, iako sam vikao i ritao se, tako da me živo blato što brže proguta, još uvijek uhvatim sebe kako pred posve nebitnim stvarima stojim u čudu. Kako postavljam sebi pitanja, uznemiren zbog činjenice da je takvo što moguće.

Kako je moguće da mudri među nama lupetaju očite gluposti, a da i dalje budu smatrani mudracima? Kako je moguće da ovovremeni filozofi, o čijim bi se sudovima trebalo raspravljati do u vječnost, govore ono što kao budalaština biva razotkriveno ne za pola vijeka, ne u narednom mileniju, nego koliko sutra?

Većinu današnjih filozofa žitelji Divljeg zapada umočili bi u katran pa uvaljali u perje, kao što su radili sa nadriljekarima, prodavcima lažnih ljekovitih napitaka, sa onima od kojih se naši filozofi, prodavci lažne mudrosti, u bitnome ne razlikuju.

No druga su ovo vremena – u kojima je najpopularniji napitak upravo jedan od lažno ljekovitih tonika koje su na Divljem zapadu nudili nadriljekari – coca-cola, napitak koji pouzdano ne liječi ali zato pouzdano ubija. Vremena u kojima filozofi, umjesto da prosvijetle, zaglupljuju ljude, guraju ih u glupost gustu, slatku i tamnu kao coca-cola.

A onda se između mene i blaženog neznanja ispriječio esej „The Futurism of the Instant“  Paula Virilioa. Posve je svejedno jesam li dobro ili krivo, kao mudrac ili kao glupak shvatio Virilioa: čuđenja je nestalo, a sa njim još jedan dio mene jučerašnjeg.

GOVORITI O TRENUTKU

Ovako sam, ili nisam, razumio: danas više ne postoji prošlost, niti budućnost koju bi istoričari mogli pogrešno tumačiti ili proroci pogrešno najaviti. Ne postoji ni sadašnjost, koju bi analitičari mogli krivo objasniti. Postoji samo trenutak, koji će izbrisati sljedeći trenutak. Izbrisati ga brzinom koja se ne mjeri mogućnostima ljudskog uma, nego nanosekundama, mjerom računara. Ne postoji mudrost, ne postoji znanje: sve su to samo podaci. Ne postoji mišljenje, još manje umjetnost mišljenja: sve je to samo pretraga.

Ređaju se trenuci bez kontinuiteta, trenuci koji nisu kontemporalni, nego atemporalni. Kao takvi, atemporalni dakle, oni ne trebaju one koji će ih povezati sa prošlošću, niti one koji će upozoriti na budućnost. Sa njima, prošlošću i budućnošću, naši trenuci nemaju ništa. Iz prošlosti nismo naučili ništa, u budućnosti nećemo znati ništa. Govoriti o trenutku, u trenutku – to je sve. Nema sutra koje bi nas moglo demantovati. Ono što mišljenje čini relevantnim gola je brzina. Komentarišem sve, odmah. Nije važno šta, važno je samo da je saopšteno dovoljno brzo, prije nego je trenutak okončan.

Uzmite primjer Grčke i Sirizine vladavine. Počelo je kao utopija, brzo! brzo! brzo! se pretvorilo u distopiju, pa se onda sve to iz prostopra sutra i prostora nade preselilo u sada i završilo kao još jedan fakat takozvane realnosti, takozvanog našeg trenutka.

Instant nada, instant razočarenje, instant ravnodušnost.
Istinski gubitak nije ono što smo izgubili, nego nemogućnost da žalimo za onim što smo izgubili.

Zato ja, nasuprot mudrim glavama, mislim da nostalgija i melanholija nisu ono što nas sprječava da se borimo. Upravo suprotno. Nostalgija i melanholija su borba. Nostalgija je ono čime se boriš protiv atemporalnosti trenutka, melanholija je ono čime se braniš od lažnog entuzijazma lažnog progresa marširajućih trenutaka.

Izvor: http://www.akuzativ.com

 

Filip David: Oči straha

radio gornji grad

Piše: Filip David

Nijedno drugo osećanje nije tako sveobuhvatno kao što je strah. Nema zaraze ni epidemije koja se prenosi tolikom brzinom. Nema prirodne ili veštačke katastrofe čije se posledice mogu meriti sa onima koje za sobom ostavlja bezumni i nekontrolisani strah. Nijedan vladar nije moćan kao što je moćan strah, ali mnogi vladari opstaju upravo zahvaljujući strahu svojih podanika. Strah katkada narasta do ludila i paranoje, ali upravo kada je najveći, najteži, postaje najpogodniji da se njime upravlja i manipuliše.

Strah slama ne samo pojedince nego i čitave države, ali ima država čija stabilnost na strahu počiva. Često čujemo da je bolje umreti nego čitav život provesti u strahu. Ali, strah upravo zasniva svoju moć na žudnji za životom. Mnogi ljudi su pred svojim strahom mali…

View original post još 815 riječi