Čovjek nije propao dok se nečemu još čudi

Tekst:Andrej Nikolaidis

Crtež: Ja

0 (4)

Čovjek nije posve propao dok se nečemu još čudi. Onaj koji je u čudu još uvijek nije proćerdao naivnost, još uvijek nije posve u svijetu, pomiren sa svijetom.

Biti u čudu znači ne razumjeti, znači pogrešno pretpostaviti da propadanju, prijetvornosti i zlu ima granica, znači vjerovati da ima dobrote. Znači suočiti se sa gadošću koju u svom poimanju svijeta još uvijek nije postavio kao vrhovno načelo.

KO JE ŠTA DOBIO

Ako smo ikada imali nešto vrijedno, bile su to naše mladalačke iluzije. I nije bitno koliko su drugi zaradili na našoj naivnosti – sam rezon „ko je šta dobio“ nepobitan je dokaz da smo postali jedno s gadošću – bitno je šta smo zahvaljujući toj naivnosti mi imali, pa izgubili. Ludilo mudrosti – to što te mudrost satire, što ubija svaki užitak u životu, što mudrost znači prihvatiti sve kako jeste, uključujući tu i smrt. Mudrost ludosti – to što svaki polet, radost i nada izviru iz ludosti.

Iako sam predano radio na tome da do kraja propadnem, iako sam vikao i ritao se, tako da me živo blato što brže proguta, još uvijek uhvatim sebe kako pred posve nebitnim stvarima stojim u čudu. Kako postavljam sebi pitanja, uznemiren zbog činjenice da je takvo što moguće.

Kako je moguće da mudri među nama lupetaju očite gluposti, a da i dalje budu smatrani mudracima? Kako je moguće da ovovremeni filozofi, o čijim bi se sudovima trebalo raspravljati do u vječnost, govore ono što kao budalaština biva razotkriveno ne za pola vijeka, ne u narednom mileniju, nego koliko sutra?

Većinu današnjih filozofa žitelji Divljeg zapada umočili bi u katran pa uvaljali u perje, kao što su radili sa nadriljekarima, prodavcima lažnih ljekovitih napitaka, sa onima od kojih se naši filozofi, prodavci lažne mudrosti, u bitnome ne razlikuju.

No druga su ovo vremena – u kojima je najpopularniji napitak upravo jedan od lažno ljekovitih tonika koje su na Divljem zapadu nudili nadriljekari – coca-cola, napitak koji pouzdano ne liječi ali zato pouzdano ubija. Vremena u kojima filozofi, umjesto da prosvijetle, zaglupljuju ljude, guraju ih u glupost gustu, slatku i tamnu kao coca-cola.

A onda se između mene i blaženog neznanja ispriječio esej „The Futurism of the Instant“  Paula Virilioa. Posve je svejedno jesam li dobro ili krivo, kao mudrac ili kao glupak shvatio Virilioa: čuđenja je nestalo, a sa njim još jedan dio mene jučerašnjeg.

GOVORITI O TRENUTKU

Ovako sam, ili nisam, razumio: danas više ne postoji prošlost, niti budućnost koju bi istoričari mogli pogrešno tumačiti ili proroci pogrešno najaviti. Ne postoji ni sadašnjost, koju bi analitičari mogli krivo objasniti. Postoji samo trenutak, koji će izbrisati sljedeći trenutak. Izbrisati ga brzinom koja se ne mjeri mogućnostima ljudskog uma, nego nanosekundama, mjerom računara. Ne postoji mudrost, ne postoji znanje: sve su to samo podaci. Ne postoji mišljenje, još manje umjetnost mišljenja: sve je to samo pretraga.

Ređaju se trenuci bez kontinuiteta, trenuci koji nisu kontemporalni, nego atemporalni. Kao takvi, atemporalni dakle, oni ne trebaju one koji će ih povezati sa prošlošću, niti one koji će upozoriti na budućnost. Sa njima, prošlošću i budućnošću, naši trenuci nemaju ništa. Iz prošlosti nismo naučili ništa, u budućnosti nećemo znati ništa. Govoriti o trenutku, u trenutku – to je sve. Nema sutra koje bi nas moglo demantovati. Ono što mišljenje čini relevantnim gola je brzina. Komentarišem sve, odmah. Nije važno šta, važno je samo da je saopšteno dovoljno brzo, prije nego je trenutak okončan.

Uzmite primjer Grčke i Sirizine vladavine. Počelo je kao utopija, brzo! brzo! brzo! se pretvorilo u distopiju, pa se onda sve to iz prostopra sutra i prostora nade preselilo u sada i završilo kao još jedan fakat takozvane realnosti, takozvanog našeg trenutka.

Instant nada, instant razočarenje, instant ravnodušnost.
Istinski gubitak nije ono što smo izgubili, nego nemogućnost da žalimo za onim što smo izgubili.

Zato ja, nasuprot mudrim glavama, mislim da nostalgija i melanholija nisu ono što nas sprječava da se borimo. Upravo suprotno. Nostalgija i melanholija su borba. Nostalgija je ono čime se boriš protiv atemporalnosti trenutka, melanholija je ono čime se braniš od lažnog entuzijazma lažnog progresa marširajućih trenutaka.

Izvor: http://www.akuzativ.com

 

Filip David: Oči straha

radio gornji grad

Ashvini-Ray-body-close-ups-black-white-photography-1024x10241-e1408687862729

Pobediti strah nije ni lako, ni jednostavno. To znači suprotstaviti se jačima i moćnijima od sebe, suprotstaviti se mnoštvu, možda ostati sasvim sam

Piše: Filip David

Nijedno drugo osećanje nije tako sveobuhvatno kao što je strah. Nema zaraze ni epidemije koja se prenosi tolikom brzinom. Nema prirodne ili veštačke katastrofe čije se posledice mogu meriti sa onima koje za sobom ostavlja bezumni i nekontrolisani strah. Nijedan vladar nije moćan kao što je moćan strah, ali mnogi vladari opstaju upravo zahvaljujući strahu svojih podanika. Strah katkada narasta do ludila i paranoje, ali upravo kada je najveći, najteži, postaje najpogodniji da se njime upravlja i manipuliše.

Strah slama ne samo pojedince nego i čitave države, ali ima država čija stabilnost na strahu počiva. Često čujemo da je bolje umreti nego čitav život provesti u strahu. Ali, strah upravo zasniva svoju moć na žudnji za životom. Mnogi ljudi su pred svojim strahom mali…

View original post još 815 riječi

Božica Jelušić: O IZVORNOSTI

radio gornji grad

470619_448096221870949_100000117261948_1898014_1875174198_o

Naša izvornost ovisi od toga, koliko smo daleko ili blizu od izvora.

Izvor, međutim, može biti posve raznorodan i različit, od neke mistične sile koja širi energetske valove i krugove, do opažajnih detalja, iz čije biti naziremo neku novu, zanimljivu cjelinu i cjelovitost. Dar izvornosti, često očitovan kroz neobičnu percepciju, jezičnu igrivost i dosjetljivost, vještinu predočavanja ili majstoriju spajanja, ne dobiva mnogo ljudi.Većina je, ruku na srce, marljiva ali neizvorna,prodorna ali nepamtljiva. Namjere su mahom grandioznije od realizacija, apetiti veći nego sposobnost i obdaremost. Stoga nam se uglavnom čini da smo njihova djela, postupke i reakcije već vidjeli, čuli, doživjeli. Matrica i repeticija preplavljuju umjetnost, dok se idejna i mudroslovna sfere gotovo guše u preradama, prevrtanjima i bilježničkim nadopisivanjima već znanih postulata, zakonitosti i paradigmi.

Milosz kaže kako postoje ljudima kojima “dadeš nekoliko kamenčića i korjenčića i izgradit će svijet ponovo”, no to je zapisano davno. U međuvremenu, originalnost je…

View original post još 314 riječi

Kada stvarnost uzvrati udarac

Filozofski ProZor

Često nismo svesni onoga što imamo, potcenjujemo njegovu pravu vrednost i čini se da ona izreka “Ne znaš šta imaš dok to ne izgubiš” ima potpuni smisao. Međutim, stvari stoje malo drugačije. Nije tačno da čovek ne zna šta ima, i te kako zna, ali vremenom tu svoju nagradu prihvati kao činjenicu i poseduje je sa punim pravom, ne razmišljajući kako ju je teško stekao i da bi nekad možda mogao i da ostane bez nje. Život teče svojim tokom, nosi nagrade i kazne i sve se to nekako podnese dok nam ne otme ono što smo žarko želeli a opet nekako razumno vremenom prihvatili kao sasvim prirodan deo nas. E tad nastaje patnja i panika – kako se nositi sa osećajem da gubimo deo sebe, da onaj dragoceni deo koji smo s mukom dobili, sada jednostavno više ne postoji. Stojimo u mestu neko vreme, nepomični i oštećeni, nepotpuni. Jedino…

View original post još 291 riječ

meditirati? (ulomak iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest)

nagovor na filosofiju

Biti u skladu sa samim sobom nije nikada upereno protiv nekoga. Možda nema uspjeha ili se ne poštuje, ali onaj tko je u skladu, taj se ne bori. Tu nema potrebe za borbom. Tko je u skladu, on je u skladu i sa samim sobom i sa svojom okolinom. Osjeća dubok mir. Ne samo smirenost već mir u duši. Osjeća duboku povezanost, a istovremeno je na distanci.

To je prilično spiritualan stav.

Moglo bi se tako reći kad ne bi bilo toliko prirodno. Ako se u tome traži nešto spiritualno, gubi se iz vida. Nestaje. Zato što je previše obično. Vrlo jednostavno. Obično, najobičnije.

Ali često se baš to najjednostavnije i najprirodnije prekriva svim mogućim opterećenjima. To što opisujete podsjeća me na stanje koje taoisti ili budisti dostižu meditacijom.

To je u vezi s izvršavanjem običnih zadataka. Kada netko teži samoostvarenju kroz spiritualni put u uvjerenju da ga to čini posebnim…

View original post još 998 riječi

NI ZA ŽIVOT, NI ZA ŠKOLU

radio gornji grad

63902_912835352145535_6942352133130602505_n

Piše: Božica Jelušić

Žalosne su posljedice našega obrazovnog sustava u posljednjih četvrt stoljeća: pismenost i usmenost na očajno slaboj razini. komunikacijske vještine nezgrapne i nedostatne, elementarno nerazumijevanje književnih žanrova.Premalen broj sati hrvatskog jezika, opterećenost programa, površan pristup književnosti ubiru svoj danak i svi smo u isti tren na gubitku: ne snalazimo se pred konkretnim tekstom, gdje se traži trenutno raspoznavanje. Primjerice, SATIRA kao takva veoma loše prolazi: ne razumije se epigram, ironična bilješka, persiflaža, citatni ili paradoksalni humor, alegorija. I budući da se s te obrazovne razine čovjek osjeća isključeno, njegova je reakcija DOSLOVNA i u pravilu napadačka. Uvjeren da je on tu nešto “otkrio ispod žita”, mahom na ideološkoj podlozi, naš potencijalni oponent reagira žučljivo-polupismeno, srozavajući cijeli kontekst u veoma žalostan (nepriopćajni) kod.

Doista, ALEGORIJA, prema grčkom izvoru, znači “gledanje kroz nešto”, no taj pogled obično nije u zahodsku školjku, već prije kroz otvoren prozor, prema širim značenjima. Isto…

View original post još 306 riječi

O gluposti

Image

tekst:Dietrich Bonhoeffer

crtež: Ja

Glupost je opasniji neprijatelj od zla. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost.

Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati. U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar. Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom. Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno.

Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno gipka intelekta koji su glupi, i ljudi veoma troma intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa zaprepaštenjem otkrivamo u nekim situacijama. Pri tom se manje dobiva dojam da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima. Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odijeljeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt negoli ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako izgleda da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem. Ona je posebni oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika. Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj izvanjske moći, bilo političke bilo religiozne naravi, udara glupošću velik broj ljudi. Čini se dapače da je to sociološko-psihološki zakon. Moć jednih ima potrebu glupošću drugih. Pri tom se ne radi o tom da bi neke određene – dakle možda intelektualne – moći iznenada zakržljale i nestale, nego da pod prejakim dojmom razvoja moći čovjek gubi svoju nutarnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim situacijama. To što je glupan često puta tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladane. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.

Stoga je sasvim jasno da se glupost ne može nadvladati poučavanjem, već jedino oslobađanjem. Pri tome se moramo pomiriti s time da je pravo nutarnje oslobođenje u najvećem broju slučajeva moguće tek onda kad se dogodi vanjsko oslobođenje; sve dotle morat ćemo odustati od svih pokušaja da uvjerimo glupaka. Zato se u takvim prilikama uzalud mučimo kako bismo saznali što zapravo „narod“ misli, stoga je to pitanje tako suvišno za one koji odgovorno misle i rade. […]

Uostalom, ove misli o gluposti ipak su donekle i utješne. One nam ne dopuštaju da većinu ljudi držimo u svim prilikama glupim. Doista će sve ovisiti o tome da li vlastodršci više uspjeha vide za sebe od gluposti ili od unutranje samostalnosti i razboritosti ljudi.

http://www.prometej.ba/clanak/dietrich-bonhoeffer/o-gluposti-236