Božica Jelušić: O IZVORNOSTI

radio gornji grad

470619_448096221870949_100000117261948_1898014_1875174198_o

Naša izvornost ovisi od toga, koliko smo daleko ili blizu od izvora.

Izvor, međutim, može biti posve raznorodan i različit, od neke mistične sile koja širi energetske valove i krugove, do opažajnih detalja, iz čije biti naziremo neku novu, zanimljivu cjelinu i cjelovitost. Dar izvornosti, često očitovan kroz neobičnu percepciju, jezičnu igrivost i dosjetljivost, vještinu predočavanja ili majstoriju spajanja, ne dobiva mnogo ljudi.Većina je, ruku na srce, marljiva ali neizvorna,prodorna ali nepamtljiva. Namjere su mahom grandioznije od realizacija, apetiti veći nego sposobnost i obdaremost. Stoga nam se uglavnom čini da smo njihova djela, postupke i reakcije već vidjeli, čuli, doživjeli. Matrica i repeticija preplavljuju umjetnost, dok se idejna i mudroslovna sfere gotovo guše u preradama, prevrtanjima i bilježničkim nadopisivanjima već znanih postulata, zakonitosti i paradigmi.

Milosz kaže kako postoje ljudima kojima “dadeš nekoliko kamenčića i korjenčića i izgradit će svijet ponovo”, no to je zapisano davno. U međuvremenu, originalnost je…

View original post još 314 riječi

Kada stvarnost uzvrati udarac

Filozofski ProZor

Često nismo svesni onoga što imamo, potcenjujemo njegovu pravu vrednost i čini se da ona izreka “Ne znaš šta imaš dok to ne izgubiš” ima potpuni smisao. Međutim, stvari stoje malo drugačije. Nije tačno da čovek ne zna šta ima, i te kako zna, ali vremenom tu svoju nagradu prihvati kao činjenicu i poseduje je sa punim pravom, ne razmišljajući kako ju je teško stekao i da bi nekad možda mogao i da ostane bez nje. Život teče svojim tokom, nosi nagrade i kazne i sve se to nekako podnese dok nam ne otme ono što smo žarko želeli a opet nekako razumno vremenom prihvatili kao sasvim prirodan deo nas. E tad nastaje patnja i panika – kako se nositi sa osećajem da gubimo deo sebe, da onaj dragoceni deo koji smo s mukom dobili, sada jednostavno više ne postoji. Stojimo u mestu neko vreme, nepomični i oštećeni, nepotpuni. Jedino…

View original post još 291 riječ

meditirati? (ulomak iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest)

nagovor na filosofiju

Biti u skladu sa samim sobom nije nikada upereno protiv nekoga. Možda nema uspjeha ili se ne poštuje, ali onaj tko je u skladu, taj se ne bori. Tu nema potrebe za borbom. Tko je u skladu, on je u skladu i sa samim sobom i sa svojom okolinom. Osjeća dubok mir. Ne samo smirenost već mir u duši. Osjeća duboku povezanost, a istovremeno je na distanci.

To je prilično spiritualan stav.

Moglo bi se tako reći kad ne bi bilo toliko prirodno. Ako se u tome traži nešto spiritualno, gubi se iz vida. Nestaje. Zato što je previše obično. Vrlo jednostavno. Obično, najobičnije.

Ali često se baš to najjednostavnije i najprirodnije prekriva svim mogućim opterećenjima. To što opisujete podsjeća me na stanje koje taoisti ili budisti dostižu meditacijom.

To je u vezi s izvršavanjem običnih zadataka. Kada netko teži samoostvarenju kroz spiritualni put u uvjerenju da ga to čini posebnim…

View original post još 998 riječi

NI ZA ŽIVOT, NI ZA ŠKOLU

radio gornji grad

63902_912835352145535_6942352133130602505_n

Piše: Božica Jelušić

Žalosne su posljedice našega obrazovnog sustava u posljednjih četvrt stoljeća: pismenost i usmenost na očajno slaboj razini. komunikacijske vještine nezgrapne i nedostatne, elementarno nerazumijevanje književnih žanrova.Premalen broj sati hrvatskog jezika, opterećenost programa, površan pristup književnosti ubiru svoj danak i svi smo u isti tren na gubitku: ne snalazimo se pred konkretnim tekstom, gdje se traži trenutno raspoznavanje. Primjerice, SATIRA kao takva veoma loše prolazi: ne razumije se epigram, ironična bilješka, persiflaža, citatni ili paradoksalni humor, alegorija. I budući da se s te obrazovne razine čovjek osjeća isključeno, njegova je reakcija DOSLOVNA i u pravilu napadačka. Uvjeren da je on tu nešto “otkrio ispod žita”, mahom na ideološkoj podlozi, naš potencijalni oponent reagira žučljivo-polupismeno, srozavajući cijeli kontekst u veoma žalostan (nepriopćajni) kod.

Doista, ALEGORIJA, prema grčkom izvoru, znači “gledanje kroz nešto”, no taj pogled obično nije u zahodsku školjku, već prije kroz otvoren prozor, prema širim značenjima. Isto…

View original post još 306 riječi

O gluposti

Image

tekst:Dietrich Bonhoeffer

crtež: Ja

Glupost je opasniji neprijatelj od zla. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost.

Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati. U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar. Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom. Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno.

Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno gipka intelekta koji su glupi, i ljudi veoma troma intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa zaprepaštenjem otkrivamo u nekim situacijama. Pri tom se manje dobiva dojam da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima. Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odijeljeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt negoli ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako izgleda da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem. Ona je posebni oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika. Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj izvanjske moći, bilo političke bilo religiozne naravi, udara glupošću velik broj ljudi. Čini se dapače da je to sociološko-psihološki zakon. Moć jednih ima potrebu glupošću drugih. Pri tom se ne radi o tom da bi neke određene – dakle možda intelektualne – moći iznenada zakržljale i nestale, nego da pod prejakim dojmom razvoja moći čovjek gubi svoju nutarnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim situacijama. To što je glupan često puta tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladane. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.

Stoga je sasvim jasno da se glupost ne može nadvladati poučavanjem, već jedino oslobađanjem. Pri tome se moramo pomiriti s time da je pravo nutarnje oslobođenje u najvećem broju slučajeva moguće tek onda kad se dogodi vanjsko oslobođenje; sve dotle morat ćemo odustati od svih pokušaja da uvjerimo glupaka. Zato se u takvim prilikama uzalud mučimo kako bismo saznali što zapravo „narod“ misli, stoga je to pitanje tako suvišno za one koji odgovorno misle i rade. […]

Uostalom, ove misli o gluposti ipak su donekle i utješne. One nam ne dopuštaju da većinu ljudi držimo u svim prilikama glupim. Doista će sve ovisiti o tome da li vlastodršci više uspjeha vide za sebe od gluposti ili od unutranje samostalnosti i razboritosti ljudi.

http://www.prometej.ba/clanak/dietrich-bonhoeffer/o-gluposti-236

Neuroznanstvenici savjetuju: pišite rukom što češće

Prijevod: ja

Pisanje rukom aktivira područja u mozgu koja nam pomažu da učimo brže i bolje.
Korištenjem tipkovnice štedimo dosta dragocjenog vremena, ali pisanje rukom ima mnoštvo prednosti.
Istraživači su utvrdili da djeca koja znaju pisati rukom, prije nauče čitati. Ona su također bolja u zadržavanju primljenih informacija i u iznalaženju novih zamisli.
“Dok pišemo, automatski se aktivira jedinstveni neuronski krug. To je srž prepoznavanja načina izražavanja u svijetu pisane riječi, svojevrsno prepoznavanje mentalne simulacije koja se odvija u vašem mozgu,” kaže Stanislas Dehaene, psiholog s Francuskog koledža (Collège de France) u Parizu.
Studija provedena na Sveučilištu Indiana, SAD, izvještava nas da se u mozgu djece pri pisanju rukom aktiviraju tri područja : lijevi fuziformni gyrus, inferiorni frontalni gyrus i stražnji parijetalni korteks. To su ista područja koja se pokreću i kod odraslih koji uče čitati i pisati. Kod djece koja su tipkala ili samo pratila slova, nije bilo nikakve aktivacije ovih područja.
Karin James koja je sudjelovala u istraživanju kaže da iza toga stoji zbrka uključena u slobodno oblikovanje načina na koji ćemo pisati rukom. Kad pišemo rukom, naime, moramo planirati i izvršiti akciju kako bi na kraju isporučili konkretan rezultat u obliku slova i riječi.
“To je jedna od prvih demonstracija mozga koji se mijenja pod utjecajem vježbanja,” objašnjava James.
Ostale studije koje su uspoređivale performanse djece koje su svoje sastave pisali rukom i onih koji su tipkali, pokazale su da djeca koja pišu rukom produciraju više riječi i originalnih ideja, nego ona koja koriste tipkovnicu.
Ne iznenađuje da su istraživači otkrili i da su djeca s boljim rukopisom također pokazala izuzetnu aktivnost u radnoj memoriji.
Ako mislite da to vrijedi samo za djecu, varate se!
Pravljenje bilješki rukom može vam pomoći u bržem i boljem učenju – isprobajte to sljedeći put kad budete imali ispit ili budete pravili prezentaciju. Istraživanja ukazuju, da je to zahvaljujući činjenici da se informacije prije zapisivanja moraju obraditi i preoblikovati. “U današnje vrijeme ljudi brže tipkaju nego što pišu, ali ljudi koji tipkaju naginju tome da samo doslovno prenesu sadržaj koji su čuli,” kaže Pam Mueller s američkog Princeton sveučilišta.
Pišite rukom što češće, sad znate zašto.

originalno objavljeno ovdje: http://znanost.geek.hr/clanak/neuroznastvenici-savjetuju-pisite-rukom-sto-cesce/

Moć duha: Prentice Mulford (1834–1891)

 Štetnost vlastitog omalovažavanja

Tko sam sebe malo cijeni, ni drugi ga ne cijene koliko bi to činili kad bi on sam pokazao samopoštovanje. Također, nitko neće biti sklon da mu pomogne da dođe do boljeg položaja, jer nema vala misli da ga nosi. Netko tko sam sebe propituje može ustanoviti da ima situacija u životu za koje se nije ni usudio da ih sanja.Od deset pralja devet ih se nikada nije usudilo da se u duhu zamisle kao direktorice nekog hotela, čiji su sada skromniji radnici.

Ali ponekad se neka osoba popne iz prilično oskudnih položaja na neki daleko veći, ta se usudila misliti na to. To je bila nevidljiva snaga koja ju je vukla prema gore. Ma gdje da se čovjek u duhu vidi, trajno i uporno vidi, tamo će ga sudbina odnijeti. Pa ako ne sasvim na cilj, ono ipak u blizinu, na jedno mjesto koje je svakako bolje nego da je bez cilja i ambicija ostao na dnu. Ako netko dobru stvar koju nudi ljudima sam ne cijeni on će iz sebe odašiljati snagu koja i druge uči da tu stvar ne cijene.

Ako hoćeš na ulici prodati zdjelu pravih dijamanata, a tvoji pogledi i geste izražavaju sumnju da je to kamenje pravo, devedeset devet od sto kupaca tvoje će dijamante promatrati kao staklo. Oni su jednostavno pod sugestijom tvojih misli i sve su šanse okrenute u tom smjeru da će onaj jedan, koji vidi da su pravi, makar pokušati da te prevari, tako što će podržavati tvoju sumnju.

Nikada se ne savijajte, nikada se ne osjećajte poniženi u prisustvu uspješnijeg. Tko to radi uvodi u svoju dušu struju misli robovske ovisnosti. Otvara vrata kroz koja ista struja može ući u nepovoljnim prilikama. Trebali bismo se diviti talentu drugoga, ali kao kralj kralju, sa čistom, dubokom željom da se ona probudi i radi u nama, talent koji bi odgovarao našem biću kao što njemu odgovara njegov.

Podučavaj svoje dijete da samog sebe ne omalovažava. Ako se navikne da tako misli ni drugi ga neće cijeniti, sada kao dijete, a poslije kao čovjeka.Ništa čovjeku ne škodi kao samoomalovažavanje. Često dijete stupi u život oslabljeno dugogodišnjim prigovaranjima. Učite svoje dijete kako će sanjati samo o uspjehu i kako će ga očekivati. Dugo očekivanje uspjeha donosi uzroke, sredstva i puteve ka tom uspjehu.Podnositi nepravdu možda je još gora osobina nego učiniti nepravdu.

Mi još i danas vjerujemo mnogim neistinama. Mi nesvjesno vjerujemo, a zabluda se ne razotkriva. Tako mi nastavljamo živjeti u našim nesvjesnim greškama, a nevolje našeg života dolaze baš iz tih nesvjesnih grešaka. Umjesto da smo deprimirani kad otkrijemo naše, do sada skrivene pogreške, prije bismo imali razloga da kličemo, kao što je mornar veseo kad nađe pukotinu zbog koje bi se inače potopio njegov brod.


Ako smo dotjerali dotle i savladali glupi ponos, koji nije sposoban da traži «pukotinu», onda smo napravili veliki korak na putu prema vječnoj sreći.Vječno «prežvakavanje» vlastitih grešaka psihički je štetno i ima loše posljedice za zdravlje. Prava hrana duha su misli koje se stalno obnavljaju, uvijek novi stavovi o životu, te ako se tumačenja svega što se u nama, i oko nas zbiva, mijenjaju i stalno rastu!
Svakodnevno učiti, promatrati stvari oko sebe svježim očima, dnevno natkriliti planove, poglede i ciljeve jučerašnjeg dana, to je stanje duše kojim se duh osposobljava da primi dnevni «kruh života» koji obnavlja tijelo.
 
 
 
 

Može li znanost “ubiti” religiju?

0 (2)

prijevod i crtež: Ja

Jednom, ne tako davno, teologija je bila kraljica znanosti. Smatralo se da će pojavom moderne znanstvene misli tome doći kraj i da će znanost postati nešto novo i potpuno odvojeno. Danas smo svjedoci pokušaja religijskih skupina da potkopaju autoritet znanosti, čija je pozicija danas različita od vremena kad se znanost priklanjala autoritetu Svetog pisma. Religija se danas u tom smislu promijenila.

Unutar znanstvene zajednice konflikt je riješen prije desetak godina. Ovo, međutim, ne vrijedi za širu društvenu zajednicu, pogotovo u SAD-u gdje je proces potpunog prihvaćanja znanosti još uvijek u tijeku. Ispitujemo li različite vrste američke religijske tradicije, nailazimo na pokušaje posudbe kredibiliteta od ove nove i sve dominantnije metode akumuliranja znanja.

Sustav istine

Religija počiva na sustavu koji je određen istinom zvanom “autoritet”. Autoritet je stara alternativa znanosti koja određuje istinu kao sve ono što je dogovoreno od strane autoriteta. Danas to zvuči glupo, ali pobliža istraživanja ukazuju na to da je u određenom razdoblju to bilo sasvim racionalno.

U vremenu dok nije postojalo dugoročno pohranjivanje podataka, poštovanje prema podacima proizašlim iz tradicije bilo je od izuzetne važnosti. Baš kao što djeca prihvaćaju objašnjenja svojih roditelja oko stvari koje ne razumiju, znanje koje se prenosilo kroz generacije nisu mogli odbaciti ili ne vjerovati u njega bez rizika od gubitka tog znanja i svega inovativnog što su im u naslijeđe ostavili njihovi prethodnici. Tako su prolazili i nevrijedni podaci koji su se održali u ime očuvanja izvora autoriteta.

Nedostaci takvog sustava danas su očigledni, ali naš sustav počiva na našoj sposobnosti pohranjivanja, dijeljenja i osporavanja postojećih zamisli. Znanost, metoda koja istinu određuje nakon promatranja uzročno-posljedičnih veza i koja može biti pouzdano replicirana, unaprijedila je našu civilizaciju tek prije par stoljeća. Čak i danas, ako se netko koristi znanstvenim pristupom, mora se osloniti na autoritete kako bi njegovo znanje bilo proslijeđeno dalje.

Čak i u današnje vrijeme većina ljudi mora odrediti istinu priznavajući u prvom redu autoritet znanstvenika čijim metodama vjeruje. Dakle, za većinu ljudi, i u ovo naše doba moderne znanosti, autoritet je glavni sustav za utvrđivanje istine. Eto zašto religije nemaju problema s opstankom i zašto se njihov autoritet održao, bez obzira na nedokazivost njihovih tvrdnji.

Posudba autoriteta

Paradoksalno, znanost je nedodirljiva jer se ne oslanja na autoritet. Umjesto toga, ona definira istinu kao nešto što se ne može krivotvoriti putem pokusa ili promatranja.

Religije su vezane za spise koji uglavnom proturječe utvrđenoj istini, ali pokušavaju razviti površne dojmove kako su te istine u vezi sa znanošću. Pozivanje na znanstvene autoritete, čak i ako znanost ne podržava neki određeni oblik religije, odličan je način kako učiniti da nešto zvuči vjerodostojno. Sve religije na ovaj način ubacuju termin znanosti u svoju retoriku. Tako imamo scijentologe, “crkvu božanske znanosti”, pa čak i “prvu crkvu Krista znanstvenika”, poznatu pod imenom “kršćanska znanost”. Bilo bi teško pobrojiti sve kršćanske vjeroispovijesti koje se oslanjaju na doktrinu pod zavaravajućim imenom “znanost kreacije” i koje nastoje spriječiti da neke činjenice djeca nauče u sklopu školskog programa.

Najočitiji povijesni učinak znanosti je blagi pad broja vjernika. Manjkavo znanje iz područja znanosti i siromaštvo u uskoj su vezi sa religioznošću. To ima smisla ako uzmemo u obzir da bolje materijalno stanje omogućuje i bolje obrazovanje utemeljeno na analitičkoj misli, čime se dokazano smanjuje utjecaj vjerskih uvjerenja.

Religija se klanja znanstvenim autoritetima

Mnogi religiozni ljudi sve se manje doslovno drže svojih vjerovanja. U nedavnoj Gallupovoj anketi 47% vjernika izjavilo je da ne vjeruju doslovno u priču iz Postanka o sedmodnevnom stvaranju svijeta, premda se 92% njih izjasnilo kako vjeruje u postojanje Boga.

Čak je i iznimno konzervativni emeritus papa Benedikt XVI. izjavio da je negiranje evolucije apsurdno. Nema bolje ilustracije iskrivljavanja znanosti od strane crkve pri tumačenju vjerske doktrine.

Upravo je katolički biskup James Usher bio onaj koji je računao starost Zemlje i podatak do kojeg je došao jedna skupina kreacionista pod nazivom “mlada Zemlja” još uvijek koristi kao relevantan. Iako je Katolička crkva pogubila Giordano Bruna i pritvorila Galileo Galileia koji su bili sljedbenici Kopernikove teorije da se Zemlja okreće, oni danas ipak prihvaćaju da je starost Zemlje pitanje za astrofizičare i geologe, a ne teologe.

Crkva je bila podijeljena oko toga može li se blagoslovom kruha doslovno pretvarati kruh u ljudsko meso, a vino u ljudsku krv. U nekim kasnijim razdobljima bila je podijeljena oko pitanja bi li ih Isus spasio od apokalipse prije, za vrijeme ili nakon božanskih iskušenja koja bi služila kao upozorenje.

Ti su dani iza nas. Fundamentalističko uskraćivanje suglasnosti koja bi im omogućila napredak, vezan uz nepokolebljiv autoritet Svetog pisma, prisililo ih je da se prebace na osnovnija pitanja; obitelji se raspadaju neovisno o tom je li Biblija apsolutna istina i je li neposredno opažanje pouzdan način spoznavanja stvarnosti.

Dakle, hoće li znanost “ubiti” religiju u skoroj budućnosti? Teško. Religije se prilagođavaju. Većina ljudi oslanja se na autoritete i nema svatko vremena, novca i volje da godinama stječe znanje za razumijevanje svih znanstvenih činjenica. Oni će se i dalje nastaviti klanjati autoritetima u ime spoznaje. Dokle god se ljudi povinuju autoritetima, podložni su sugestijama što ih čini otvorenima prema religiji.

Izvorno objavljeno ovdje: http://znanost.geek.hr/clanak/hoce-li-znanost-ubiti-religiju/#ixzz3XQ4STa1I

Mentalitet krda

prijevod i crtež : Ja

2323

Istraživači sa sveučilišta Leeds predvođeni profesorom Jensenom Krauseom napravili su seriju eksperimenata u kojima su dobrovoljci upućeni u to da nasumično šetaju prostranom dvoranom bez međusobne komunikacije.

Nekolicini njih dane su detaljne upute kuda da hodaju. Znanstvenici su ustanovili da ljudi na kraju završe slijepo slijedeći jednog ili dvojicu ljudi koji izgledaju kao da znaju kuda idu

Objavljeni rezultati pokazuju da ako postoji samo 5%, kako ih znanstvenici zovu – “informiranih individua”, oni će utjecati na smjer gomile od oko 200 ljudi. Ostatak, njih 95%, slijedit će ih bez da toga uopće budu svjesni.

“Postoji čvrsta poveznica sa ponašanjem životinjskih skupina,” tvrdi profesor Krauss koji je studiju objavio s John Dyerom u časopisu Animal Behavior. “Svi smo se našli u situaciji kad nas ponese gomila, ali ono što je zanimljivo kod ovog istraživanja je to da je odluka donesena konsenzusom unatoč činjenici da im je bio zabranjen bilo kakav oblik komunikacije. U većini slučajeva sudionici nisu ni bili svjesni činjenice da nekog slijede.”

Ovo je izvanredan primjer prilagodbe čovjekovog mozga na društveni život. Čak i bez bilo kakve organizacije i bez ikakvih očitih pravila društvo čini da sve sjeda na svoje mjesto. Nažalost taj “mentalitet krda” ne donosi uvijek samo prednosti. Ako nismo dovoljno upućeni u nešto, skloni smo tome da slijedimo one za koje mislimo da znaju više od nas. Takva vrsta ponašanja utječe na više od samog smjera u kojem ćemo hodati. To činimo u svakodnevnom životu od biranja političara kojeg ćemo zaokružiti na izbornim listićima, do izbora vrste automobila koji ćemo kupiti.

Izvorno objavljeno ovdje: http://znanost.geek.hr/clanak/razumijevanje-mentaliteta-krda-kod-covjeka/#ixzz3Wq0GWOWr

Vrijeme: stvarnost ili iluzija?

prijevod: Ja

Je li vrijeme stvarno ili je ono tek krajnja iluzija? Većina fizičara složila bi s tim da vrijeme nije stvarno , ali Lee Smolin izazvao je ortodoksne fizičare u svojoj novoj knjizi Preporođeno vrijeme (Time reborn) objavljenoj u travnju 2013. Tim povodom je u muzeju umjetnina Rubin, autor razgovarao sa Warren Meckom, neuroznanstvenikom sa sveučilišta Duke. Smolin, inače teoretičar fizike pri institutu za teoriju fizike Canada’s Perimeter iznio je pri tom svoje argumente u prilog tvrdnji da je vrijeme stvarno.

“Vrijeme je nešto što je primarno i iznad svega”, izjavio je, “a iskustvo koje svi imamo o stvarnosti postojanja u sadašnjem trenutku nije iluzija već najdublji trag koji imamo o fundamentalnoj prirodi stvarnosti.”

Smolin kaže da do ovog koncepta nije došao jednostavno. Kao i većina fizičara, krenuo je od pretpostavke da je vrijeme iluzorno i subjektivno. Prema Einsteinovoj teoriji opće relativnosti vrijeme je samo još jedna od dimenzija prostora koja se može protezati u svim smjerovima, a ljudsko poimanje vremena koje protječe konstantno i pravilno, postoji samo u našim glavama.

Tijekom vremena, Smolin je došao do uvjerenja ne samo da je vrijeme stvarno, već da bi ta postavka mogla biti ključ našeg razumijevanja prirodnih zakona.
” Ako su zakoni izvan vremena, onda su oni neobjašnjivi “, izjavio je. ” Ako je zakon postojeći onda tu nisu potrebna objašnjenja. Želimo li razumjeti zakon onda on mora biti podložan razvoju i promjeni – zakon mora biti uvjetovan vremenom. On proizlazi iz vremena i vremenski je subjekt, a ne obrnuto.”

Smolin priznaje da ima dosta prigovora na ovu ideju posebno na onaj njen dio koji on naziva “meta-zakonska dilema”. Ako su zakoni fizike uvjetovani vremenom i tijekom vremena se razvijaju onda mora postojati neki zakon iznad postojećih zakona koji bi tom evolucijom upravljao. No ne bi li takav zakon koji bi određivao kako će se postojeći zakoni mijenjati tijekom vremena morao biti izvan tog istog vremena? Ovakav prigovor najčešća je reakcija fizičara na Smolinovu teoriju.

“Problem koji vidim u argumentima koji bi trebali potvrditi zamisao da zakoni evoluiraju tijekom vremena jest isti onaj koji si sam naveo u knjizi , a to je tzv. “meta-zakonska dilema”, odgovara fizičar Peter Woit sa sveučilišta Columbia na svom blogu. “U knjizi postoje nekakve spekulacije o načinima rješavanja ovog problema, ali ja ne vidim uvjerljiv odgovor na kritike. Koje god objašnjenje ponudio kako bi odredio način na koji zakoni evoluiraju, slobodan sam reći da se radi o samo još jednom zakonu.”
Smolin priznaje da je ta točka prijeporna, ali on smatra da postoje moguća rješenja za to.

“Vjerujem da mogu razriješiti meta-zakonsku dilemu “, tvrdi Smolin. “Uvjeren sam da će smjer u kojem će se razvijati kozmologija 21. stoljeća biti uvjetovan upravo uspješnim rješavanjem meta-zakonske dileme.”

Smolin i Meck razgovarali su o posljedicama ove ideje i njenom značenju za naše razumijevanje ljudske svjesnosti i slobodne volje. Jedna od implikacija teorije da je vrijeme iluzija jest to da je budućnost određena jednako kao i prošlost.

“Kad bi vjerovao u to da je budućnost već unaprijed određena, sve ljudske vrijednosti postale bi iluzija zajedno s vremenom”, rekao je Smolin. “Još uvijek težimo tome da imamo mogućnost životnih izbora. To je dragocjen dio naše čovječnosti. Ako je stvarna metafizička slika takva da postoji samo skup atoma koji se kreću praznim prostorom, onda nikad ništa ne može biti novo i ništa nas ne može iznenaditi, jer sve se u biti svodi samo na drugačiji raspored atoma. Za mene to predstavlja gubitak odgovornosti, a isto tako i gubitak ljudskog dostojanstva.”

Izvorno objavljeno ovdje: http://znanost.geek.hr/clanak/vrijeme-stvarnost-ili-iluzija/