Svatko je od nas rođenjem donio izvjesnu količinu čistoće kojoj je bilo suđeno da se izopači u dodiru s ljudima, kroz ogrješenje o samoću. Jer svatko od
nas čini sve što može samo da ne bi ostao prepušten samom sebi. Bližnji nije neizbježnost, već zamka pada. Nesposobni da sačuvamo čiste ruke i
neiskvarena srca, mi sebe skrnavimo tuđim iznojavanjima, valjamo se po blatu, željni gadosti i lakomi za kugom, jednoglasno rokćući u brlogu. I kad
počnemo da sanjarimo o morima pretvorenim u svetu vodicu, već je odveć kasno da zaplivamo – prevelika iskvarenost sprečava nas da u njih
zaronimo:isuviše je svijet opustošio našu samoću; tuđi tragovi na nama postali su neizbrisivi.
Od svekolikih živih stvorenja jedino čovjek budi postojanu odvratnost. Zazor što ga izaziva životinja, prolazan je; on ne dozrijeva u mišljenju, dok
bližnji opsjedaju naša razmišljanja, prodiru u mehanizam naše ravnodušnosti prema svijetu da bi nas učvrstili u odbijanju i nepristajanju. Poslije
svakog razgovora, u kome istančanost odaje stupanj jedne civilizacije, kako da ne zavapimo za Saharom,kako ne zavidjeti biljkama ili beskrajnim
monolozima životinjskog carstva? Ako je točno da svakom riječju pobjeđujemo ništavilo, mi time, također, sve dublje potpadamo pod njegovu vlast. Umiremo
srazmjerno broju riječi koje razbacujemo svuda oko sebe… Oni koji govore nemaju tajni.
A svi govorimo. Izdajemo se, krčmimo dušu; svatko se, kao dželat neizrecivog, upinje da uništi sve tajne, počevši od vlastitih. Nađemo li se s ljudima,
tada se zajednički uništavamo jurišajući prema praznini, bilo time što razmjenjujemo ideje, bilo što se ispovijedamo ili spletkarimo. Radoznalost je
izazvala, ne samo prvi pad, već i bezbrojna svakodnevna posrtanja.
Život i jeste ta nestrpljiva težnja ka padu, ka obeščašćenju djevičanskih samoća duše putem dijaloga, iskonska i svakidašnja negacija Raja. Čovjek bi
trebao da osluškuje jedino sebe u beskrajnoj ekstazi neizrecive Riječi, te da kuje riječi za svoje šutnje i stvara zvučne akorde onako kako mu se kad
prohtje. Ali, on je svemirski brbljivac; on govori u ime drugih; njegovo ja voli prvo lice množine.
A onaj ‘ko govori u ime drugih vazda je prevarant. Političari, reformatori i svi oni koji su našli kakav opći izgovor – varalice su. Jedino laž
umjetnika nije potpuna, jer on izmišlja samo sebe. Izuzmu li se tonjenja u neizrecivo, i govorni zastoji koji dolaze iz nijemih, neutješnih uzbuđenja,
život je tek pusta dreka u prostoru bez koordinata, a univerzum – geometrija pogođena epilepsijom.
Kapitalizam se može posmatrati kao religija, to jest, kapitalizam u suštini nastoji da odgovori na iste brige, strepnju i nemir na koje je ranije pokušavala da odgovori takozvana religija. Dokazivanje religiozne strukture kapitalizma – ne samo neke religiozno uslovljene strukture, kao što je mislio Veber, već suštinski religioznog fenomena – i danas odvlači mnoge u beskrajne, uopštene rasprave. Ne možemo precizno iscrtati mrežu u koju smo upleteni. Ipak, posle izvesnog vremena, možemo je bolje sagledati.
Ali, već sada možemo uočiti tri karakteristike religiozne strukture kapitalizma. Prvo, kapitalizam je čisti religiozni kult, možda najekstremniji koji je ikada postojao. U njemu, sve dobija smisao samo kroz direktan odnos prema kultu: on nema neku posebnu dogmu, neku posebnu teologiju. On utilitarizmu daje njegovu religioznu nijansu.
Ta konkretizacija kulta povezana je s drugom karakteristikom kapitalizma: neprekidnim trajanjem kulta. Kapitalizam je obožavanje kulta sans réve et sans merci (bez sna i bez milosti). U njemu nema „vikenda“, nijednog dana koji ne bi bio njegov praznik, u najstrašnijem smislu, utoliko što svakog dana, svaki vernik mora predano izvoditi celu svetu pompu.
Treće, to je kult koji naglašava osećanje krivice. Kapitalizam je verovatno prvi slučaj kulta koji počiva na krivici, a ne na iskupljenju. Tako se taj religiozni sistem naglavačke baca u bujicu šireg kretanja. Ogromno osećanje krivice, koje ne može naći iskupljenje, okreće se kultu, ne zato da bi se oslobodilo krivice već da bi je učinilo opštom, da bi je zakucalo u svest i na kraju, i iznad svega, uključilo i boga u tu krivicu, da bi ga konačno zainteresovalo za iskupljenje. Prema tome, iskupljenje se ne može očekivati od samog kulta, niti od reforme te religije – koja mora zadržati neke stabilne oslonce – ali ni od njenog poricanja. U korenu kapitalizma kao religioznog pokreta – do samog kraja, do konačnog inficiranja boga osećanjem krivice – nalazi se težnja za osvajanjem sveta obuzetog očajem, koji je zapravo njegova potajna nada. Odatle istorijska posebnost kapitalizma: religija više nije obnova bića već pre njegovo potpuno uništenje. Od tog širenja očaja, čija bi religija trebalo da obuhvati ceo svet, očekuje se spasenje. Transcendentnost boga se urušila, ali on nije mrtav. On se povukao u sudbinu ljudi. Taj prolazak „planetarnog čoveka“ kroz kuću očaja i apsolutno usamljenički karakter njegovog puta jeste onaj etos koji opisuje Niče. Taj čovek je Übermensch, Natčovek, prvi koji je spoznao kapitalističku religiju i počeo da je ostvaruje.
Četvrta karakteristika (religiozne strukture kapitalizma) jeste da njen bog mora ostati skriven i da mu se može obratiti tek kada njegovo osećanje krivice dostigne vrhunac. Kult se obožava pred nezrelim božanstvom, pri čemu svaka slika, svaka ideja ugrožava tajnu njegove nezrelosti.
Frojdova teorija takođe se nalazi u vlasti sveštenika tog kulta. Njena ideja je duboko kapitalistička. Potisnuta, grešna mašta, kao analogija kapitala – što bi tek trebalo rasvetliti – kojem pakao nesvesnog mora plaćati kamatu.
Ta religiozna kapitalistička misao se na veličanstven način razrešava u Ničeovoj filozofiji. Ideja o Natčoveku ne izmešta apokaliptički „skok“ u preobraćanje, iskupljenje, pročišćenje ili pokajanje, već u naizgled neprekidno, ali ipak rastrzano, isprekidano intenziviranje. Zato su intenziviranje i razvoj neuskladivi s načelom non facit saltum („priroda ne pravi nagle skokove“; prim. prev.). Natčovek je stigao na odredište, a da se nije morao promeniti; to je istorijski čovek koji se direktno uspeo na nebesa.
Niče je tvrdio da religiozno osećanje krivice izvire upravo iz tog provaljivanja u nebesa, iz njihove sve potpunije humanizacije i da se tako održava. Slično tvrdi i Marks: nepreobraženi kapitalizam postaje socijalizam s prostom i složenom kamatom, kao funkcijama krivice (treba uočiti demonsku dvosmislenost tog koncepta).
Kapitalizam je religija svedena na čist kult, bez dogme. Kapitalizam se razvijao parazitski na telu zapadnog hrišćanstva – ne samo kalvinizma, već, kao što bi trebalo pokazati, i ostalih ortodoksnih hrišćanskih struja – tako da je na kraju istorija hrišćanstva postala istorija njegovog parazita – kapitalizma. Treba uporediti svetu ikonografiju raznih religija i onu s novčanica različitih zemalja; uočiti duh koji govori kroz njihovu ornamentaciju.
Zabrinutost (strepnja): mentalna bolest svojstvena kapitalističkoj epohi. Duhovna (ne i materijalna) beznadežnost siromaštva, vagabundizma – prosjačenja – monaštva. Stanje toliko beznadežno da postaje krivica. „Zabrinutost“ je indeks te krivice zbog osećanja beznadežnosti; ona izvire iz straha od gubitka nade, koja potiče od zajednice, ne od individualno-materijalnog.
Hrišćanstvo iz vremena reformacije nije podstaklo pojavu kapitalizma (Weber) već se pre i samo pretvorilo u kapitalizam.
Metodološki bi bilo korisno prvo istražiti na koje je sve načine novac tokom istorije usvajao elemente mita – sve dok od hrišćanstva nije preuzeo dovoljno mitskih elemenata da bi stvorio sopstveni mit.
Veza kapitalizma s dogmom o prirodi znanja – koje je zbog svog karaktera za nas u isti mah oslobađajuće i ubistveno. Krajnji ishod je oslobođenje i ruiniranje znanja.
Našem razumevanju kapitalizma kao religije može doprineti i ako zamislimo da je prvobitni paganizam morao poimati religiju ne kao neki „viši moralni“ interes, već na najneposredniji praktičan način – da je sigurno bio svestan svoje „idealne“ ili „transcendentne“ prirode, kao i današnji kapitalizam, ali da je na nevernike ili pripadnike druge vere u svojoj zajednici gledao isto kao što moderna buržoazija gleda na one koji ne zarađuju.
Stvar je u tome, da postojanje kao takvo, ponekad čovjeku oduzima svu snagu. Nagovoriti se da ustaneš. Sjediti, posve odjeven, s jednom cipelom obuvenom a drugom u ruci, ne odlučujući se da zaista “zakoračiš u dan”, jer tada je nepovratno gotovo. Čim si u kretanju, na pragu si da učiniš krivi korak, u bilo kome smislu.Najčešće je to staza do ispraznosti: dnevne novine, televizijski zaslon sa sadržajima koji te bacaju u očaj, lokali i dućani gdje svira razdražujuće glazba, besmislena, s riječima nekih kvazi pjesama , jezik koji jedva još raspoznaješ kao svoj. Odvratna, infernalna mjesta, zadimljenost, pregorjelo ulje, mladež bez odgoja i manira. Umjesto zamaha i dinamike, to je samo trošenje zraka, strovaljivanje u ponor dosade, panika zbog odloženih obaveza, razočaranje zbog vlastita karaktera, kukavičluk, odustajanje, defetizam.
Neki događaj, pismo, lijepa riječ, pogled iskričavog plavog oka, mogli bi dan pretvoriti u arabesku, u malu ljupku…
Leonid Andrejev
izdanje Džepna knjiga BIGZ, 1975
Život Vasilija Fivejskog , ulomak
Nad celim životom Vasilija Fivejskog nadnosila se surova i zagonetna sudbina . Kao da je nosio na sebi nepoznato prokletstvo, od mladosti ga je pritiskalo teško breme tuge, bolesti i nesreće, i nikada na njegovom srcu nisu isceljivale rane koje su krvarile. Među ljudima bio je usamljen poput planete među planetama, i činilo se da ga je okruživao osobeni vazduh, ubistven i kužan, kao nevidljiv, prozračan oblak. Sin pokornog i strpljivog oca, provincijskog sveštenika, on je i sam bio strpljiv i pokoran, i dugo nije primećivao ovu zloslutnu i tajanstvenu predodređenost kojom su se sustizale nevolje na njegovoj ružnoj, razbarušenoj glavi. Brzo je padao i polako se dizao; ponovo padao i ponovo se polako dizao – i suvarak po suvarak, grumen po grumen vredno je gradio svoj trošni mravinjak pored velikog druma života. A kad je postao sveštenik, oženio se lepom devojkom i izrodio s njom sina i kćer, pomisli da je i u njegovom životu postalo sve lepo i postojano kao u drugih, i da će tako ostati zanavek. I hvalio je Boga, jer je verovao u njega ozbiljno i jednostavno: kao sveštenik i kao čovek nezlobive duše.
I desilo se to sedme godine njegovog mirnog života, u žarko julsko podne: pošla seoska deca na kupanje i s njima sin oca Vasilija, Takođe Vasilij i isti kao otac, crnoput i tih. I utopio se Vasilij. Mlada popadija koja je dotrčala na obalu sa svetom zauvek je upamtila jednostavnu i stravičnu sliku ljudske smrti, i otegnute, potmule otkucaje svog srca, kao da je svaki bio poslednji; i neobičnu prozračnost vazduha u kome su se kretale poznate, proste, ali sad izdvojene i od zemlje otrgnute ljudske pojave; i iskidanost tužnih govora, kada se svaka kazana reč zaokrugljuje u vazduhu i polako se topi sred novih reči koje se rađaju. I za ceo život oseti ona strah od jarkih sunčanih dana. Priviđaju joj se tada široka leđa obasjana suncem, bose noge koje čvrsto stoje usred izgaženih glavica kupusa, i ravnomerni zamasi nečeg jarkog, belog, na čijem se dnu gipko valjuška lagašno telo, strašno blisko, strašno daleko, i zanavek tuđe. I mnogo vremena kasnije, kad su Vasju sahranili i kad je trava izrasla na njegovom grobu, popadija je još uvek ponavljala molitvu svih nesrećnih majki: „Gospode, uzmi moj život, ali vrati moje dete!“
I ubrzo svi u kući oca Vasilija počeše da se boje jarkih letnjih dana kad suviše jarko sija sunce i kad neizdržljivo blešti njime užarena varljiva reka. Za takvih su dana, kad su svuda radosni ljudi, životinje i polja, svi ukućani oca Vasilija sa strahom gledali na popadiju, namerno glasno razgovarajući i smejući se, a ona je ustajala, lena i beživotna, gledala svima u oči uporno i čudno tako da su se svi klonili njenog pogleda, i mlitavo je tumarala po kući, pronalazeći nekakve stvari: ključeve, ili kašiku, ili čašu. Ukućani su se trudili da sve potrebne stvari stavljaju na vidno mesto, ali ona je nastavljala da traži i tražila je sve upornije, sve uznemirenije kako se sve više dizalo na nebu veselo, jarko sunce.Prilazila bi mužu, stavljala mu svoju hladnu ruku na rame i upitno ponavljala:
-Vasja! A Vasja?
-Šta, mila?-pokorno i beznadno bi odgovarao otac Vasilij i drhtavim, pocrnelim prstima, s crnim od zemlje, neodsečenim noktima popravljao bi njenu zamršenu kosu. Još je bila mlada i lepa, i na iznošenoj domaćoj muževljevoj mantiji njena ruka je izgledala kao od mramora: bela i teška. –Šta, mila? A možda bi čaja? Još ga nisi pila?
-Vasja, a Vasja? Ponavljala bi ona upitno, skidala s njegova ramena kao suvišnu i nepotrebnu ruku, i nastavljala da traži sve nestrpljivije, sve uznemirenije.
Iz kuće, obišavši sve nepospremljene sobe, odlazila bi u vrt, iz vrta u dvorište, pa opet u kuću, a sunce bi se dizalo sve više, i između drveća se moglo videti kako blešti tiha i topla reka. I korak po korak, čvrsto se držeći rukom za haljinu, sumorno se za popadijom vukla kćerčica Nastja, ozbiljna i mračna, kao da je i na njeno šestogodišnje srce već pala crna senka budućnosti. Brižljivo je ubrzavala svoje sitne koračiće da bi sustigla krupne, rasejane majčine korake i čežnjivo bi iskosa posmatrala vrt, poznat ali večito tajnovit i primamljiv-i njena slobodna ruka se pružala prema kiselom ogrozdu i neprimetno ga brala grebući se o oštre bodljice. I od tih bodljica oštrih kao igle, i od kiselog, hruskavog ogrozda bivalo joj je sve dosadnije i dobijala je volju da tuli poput napuštenog šteneta.
Kad bi se sunce diglo do zenita, popadija bi čvrsto zatvarala kapke na prozorima svoje sobe i u mraku se namrtvo opijala, crpući iz svake čaše oštru čežnju i bolno sećanje na izgubljenog sina. Plakala bi i pričala otegnutim, neprijatnim glasom, kakvim nevešti čatci čitaju tešku knjigu, pripovedala bi stalno jedno te isto, o tihom crnoputom dečaku koji je živeo, smejao se i umro; i u otegnutim, knjiškim, njenim rečima vaskrsavale bi njegove oči, i smešak, i starmali razuman govor. „Vasja-govorim mu-Vasja, zašto diraš macu? Ne treba da je diraš, rođeni. Bog naređuje da sve žalimo: i konjiće, i mace, i pilad. A on, mili, diže na mene svoje svetle očice i govori: -A zašto mačka ne žali ptičice? Eno, golubovi izlegli golubiće, a mačka golubove pojela, i ptičice stalno traže, traže mamicu.“
Pokorno i beznadno slušao ju je i otac Vasilij, a napolju, pod zatvorenim kapkom, u repuhu, čičku i gustoj koprivi sedela je na zemlji Nastja i sumorno se igrala s lutkama. A njena igra se uvek sastojala u tome što je lutka namerno nije slušala, a ona je kažnjavala: bolno joj je uvrtala ruke i noge i šibala je koprivom
Čovječanstvo oduvijek pokušava pronaći odgovor na pitanje jesu li ljudi, načelno govoreći, dobri ili loši. Tisućama godina mislioci se pitaju imaju li ljudi u osnovi dobru narav koja je narušena zbog utjecaja društva ili smo loši, ali se kontroliramo zbog restrikcija koje nam nameće društvo u kojem živimo. Psihologija je došla do nekih saznanja koja bi nam mogla pomoći da se približimo odgovoru.
Jedan od načina na koji možemo propitivati naše fundamentalne karakteristike je promatranje beba. Umovi male djece pružaju nam fantastičan uvid u ljudsku narav. Sasvim mala djeca su pod minimalnim utjecajem kulturnog okruženja. Još nisu stekla prijatelje, nikad nisu bila u školi i nisu pročitala nijednu knjigu. Još uvijek nisu u stanju kontrolirati svoje osjećaje, a kamoli ih izraziti riječima, stoga njihovi umovi predstavljaju najviši stupanj nevinosti kojeg čovjek uopće može doseći.
Problem je jedino u tome što nas nedostatak govornog izražavanja može zavarati u procjenjivanju njihovog mišljenja. Kod istraživanja obično zamolimo ljude za sudjelovanje, dajemo im uputstva ili tražimo odgovore na određena pitanja što u oba slučaja podrazumijeva upotrebu jezika. Rad sa malom djecom može biti simpatičan, ali ona nisu u stanju biti poslušna. Što znatiželjan psiholog može napraviti?
Na sreću, govor nije uvijek potreban ako želimo izraziti svoje mišljenje. Bebe će posezati za stvarima koje vole i žele i duže će zadržati pažnju na onome što ih iznenađuje. Domišljati eksperimenti provedeni na sveučilištu Yale koristili su se upravo ovim kako bi zavirili u dječje umove. Rezultati do kojih su došli ukazuju na to da ljudi i u najranijoj dobi pokazuju osjećaj za dobro i zlo i instinktivno odabiru dobro.
Na koji način su znanstvenici došli do takvih rezultata? S obzirom na to da bebe ne mogu dugo zadržati pažnju, eksperimenti su morali biti kraći i zabavniji nego što je to većina psiholoških eksperimenata. To je u osnovi bilo nalik lutkarskoj predstavi ; postavljena je neka vrsta scene koja je predstavljala svijetlo zeleno brdo sa likovima jarkih boja izrezanim u obliku trokuta, kruga i kvadrata i sa improviziranim očima. Izveden je kratki igrokaz u kojem se jedan od likova mučio pokušavajući se popeti na brdo i pri tom ponovo padao natrag. U sljedećoj fazi uključena su preostala dva lika od kojih je jedan pomagao penjaču gurajući ga odostraga, dok ga je drugi ometao gurajući ga nazad.
Ovdje se sa psihološkog gledišta događa nešto nevjerojatno. Svi ljudi su u stanju interpretirati radnju ovog igrokaza iako su lutke samo oblici koji ne iskazuju ljudske emocije niti proizvode ljudske glasove. Oni se samo kreću, ali svatko u ovom kretanju prepoznaje smisao i karakteristike likova. Ali ono što se zatim događalo daje nam dublji uvid u ljudsku prirodu.
Nakon igrokaza bebama su ponuđene dvije “lutke”-oblik koji je u igrokazu predstavljao pomagača i onaj koji je pravio probleme. Ispostavilo se da bebe mahom izabiru oblik koji je predstavljao pomagača što bi moglo značiti da bebe nisu vidjele samo nasumično kretanje nego su shvatile da jedan od likova želi pomoći dok je drugi problematičan.
Kako bi potvrdili ove rezultate proveden je još jedan eksperiment u kojem su likovi u igrokazu imali izbor: pridružiti se liku koji je predstavljao pomagača ili onom koji ga je gurao prema dolje. Mjereno je vrijeme koje bebe provedu promatrajući oba scenarija kako bi se procijenio njihov stav. Znatno više vremena bebe su zadržavale pogled dok se penjač približavao onom obliku koji mu je pravio probleme, nego dok se kretao prema obliku koji je predstavljao pomagača. Ono što bi i nama bilo prirodno je da penjač krene prema obliku koji mu je pomagao, a očito je da je to ishod koji su očekivale i bebe. Njihovo zadržavanje pažnje na obrnutom scenariju očito je bilo odraz njihovog iznenađenja, kao što bi se i sami iznenadili kad bi vidjeli da se neko srdačno grli sa osobom koja ga je netom prije gurala i odmagala mu. Ovo istraživanje ukazuje na to da mozak bebe i prije nego je došao u doticaj sa kulturom već ima određenu predodžbu o tome kako bi se ljudi trebali ponašati.
Ne samo da su bebe u stanju prepoznati motivaciju pokretnih likova već pokazuju veću sklonost ka likovima koji pomažu od onih koji nastoje odmoći.
Ovaj eksperiment ne predstavlja konačno rasvjetljivanje ljudske prirode. Cinici bi mogli reći da on samo pokazuje da su bebe motivirane svojim interesom i da očekuju da se i drugi ponašaju na isti način. On ipak ukazuje na to da je prirodno da se razvoj naše svijesti temelji na sposobnosti osmišljavanja našeg svijeta na principu motivacije, što je čvrsto povezano sa našim fundamentalnim instinktom zbog kojeg smo skloni onome u čemu prepoznajemo prijateljske namjere, a neskloni onome u čemu vidimo zlonamjernost. A upravo to su temelji na kojima odrasle osobe grade svoju moralnost.
Postoji jedna vježba koja se nalazi u mnogim knjigama o samorazvoju. Ide nekako ovako:
Uzmite olovku i na list papira napišite sve što jeste. Npr. Ja sam _____ (vaše ime), ja sam doktor/ica, ja sam sestra/brat, ja sam majka/otac, ja sam poslovna žena/muškarac, ja sam umjetnica/ik u duši, ja sam prijateljica/prijatelj, …Istu stvar možete napraviti i sa pridjevima. Ja sam pametna, smiješan, ljut, dobar, loš………
Kad krenete isprobavati tu vježbu, obično otkrijete da vam je neke stvari o sebi lakše napisati nego druge. Također, neke vam je stvari o sebi nemoguće i pomisliti, a kamoli tek napisati. Ponekad otkrijete i da ste napisali cijeli list raznoraznih epiteta, pridjeva i titula a da i dalje nemate blaženog pojma tko ste zapravo. Zašto se to događa?
Zato jer su ono što na taj papir pišemo obično – uloge. Uloge koje smo tijekom života preuzeli iz raznih razloga – radi toga što smo…
Ne postoji alternativa kapitalizmu?
Zaista? Zar ćemo vjerovati , poput Margaret Thatcher, da je ekonomski sustav s beskonačnim ponavljanjima ciklusa skupih spašavanja financijera, a čiji je krajnji rezultat –siromaštvo za većinu, najbolje što čovječanstvo može dati? Opetovana sklonost kapitalizma prema ekstremima, produbljavanju nejednakosti u prihodima, gomilanju bogatstva te političke i kulturne moći, izazivaju rezignaciju i odustajanje. Zar ne postoji alternativa?
Razumijem zašto bi lideri u ovakvom sustavu trebali vjerovati da alternative nema. Ali zbog čega bi svi ostali trebali vjerovati u to?
Naravno da alternativa uvijek postoji. Svako društvo odlučuje-svjesno ili ne, demokratično ili ne-između alternativnih načina organiziranja proizvodnje i distribucije roba i usluga, koje individualni i socijalni život čine mogućim.
Izbor modernih društava većinom je kapitalistička organizacija proizvodnje. U kapitalizmu, privatni vlasnici osnivaju poduzeće i biraju direktore koji odlučuju što, kako i gdje proizvoditi i kako rasporediti neto prihod od prodaje. Mala šačica ljudi donosi ekonomske odluke koje onda vrijede za većinu ljudi koji realiziraju cjelokupan stvarni produktivni rad. Većina mora prihvatiti i živjeti s rezultatima odluka koje donose glavni dioničari i oni koji sjede u upravnim odborima, a izabrali su ih direktori između sebe. Oni također sami odabiru tko će na tom mjestu zamijeniti njih same.
Kapitalizam tako podrazumijeva i reproducira izrazito nedemokratsku organizaciju proizvodnje unutar poduzeća. Oni koji misle da nema alternative inzistiraju na tome da ne može biti drugačije organizacije proizvodnje koja bi i približno bila tako učinkovita kao kapitalistička, u smislu količine proizvedenih dobara i usluga, efikasnosti i procesa rada. Lažnost te tvrdnje lako je dokazati.
U svibnju 2012, imao sam priliku posjetiti grad Arrasate-Mondragon u Baskiji. To je sjedište Mondragon korporacije (MC), nevjerojatno uspješne alternative kapitalističkoj organizaciji proizvodnje.
MC se sastoji od velikog broja kooperativnih poduzeća za četiri područja: industriju, financije, maloprodaju i znanje. U svakom poduzeću, članovi kooperanti (prosječno 80-85% svih radnika po poduzeću) imaju kolektivno vlasništvo nad poduzećem i određuju smjer poslovanja. Na godišnjim generalnim skupštinama, radnici odabiru i upošljavaju vodeći kadar i zadržavaju mogućnost donošenja svih osnovnih odluka koje se tiču poduzeća )što, kako i gdje proizvoditi i kako rasporediti dobit).
S obzirom na to da je svako poduzeće ujedno i sastavni dio korporacije , njegovi članovi moraju se pri donošenju odluka savjetovati s članovima ostalih poduzeća, što je osnovno pravilo vođenja MC-a i svih konstitutivnih poduzeća. Ukratko, radnici-članovi korporacije kolektivno odabiru, zapošljavaju i otpuštaju direktore, dok je u kapitalističkim poduzećima obrnuto. Jedan od, međusobnom suradnjom i demokratski donesenih propisa, određuje gornju granicu najviše plaćenih radnika/članova koja može biti najviše 6,5 puta veća od one najmanje plaćenih radnika. Ništa ne može dramatičnije pokazati razliku između kapitalističke i alternativne organizacije poslovanja. U američkim korporacijama, primjerice, izvršni direktori mogu biti plaćeni 400 puta više od prosječnog radničkog prihoda-stopa koja se od 1965. povećala 20-tak puta.
S obzirom da MC ima 85 000 članova (prema izvješću iz 2010), pravednija raspodjela plaća rezultira većim prihodima i povećanim blagostanjem cjelokupne zajednice što nije tipično za društva čiji je odabir kapitalistička organizacija. Više od 43% MC su žene čije su ovlasti jednake onima muških članova, što utječe i na spolne odnose u društvu općenito, za razliku od kapitalističkih poduzeća.
U MC su posebno predani sigurnosti radnog mjesta, što sam rijetko našao u kapitalističkim poduzećima: posluje se preko, kao i unutar pojedinačnih kooperativnih poduzeća-zadruga. MC članovi kreiraju sustav kretanja radnika iz poduzeća gdje ih treba manje k onima gdje treba veći broj radnika- kroz iznimno otvoren, transparentan, pravilima uređen način s pripadajućim putnim i svim ostalim subvencijama koje smanjuju popratne teškoće na najmanju moguću mjeru. Ovaj sustav usmjeren na sigurnost promijenio je način života radnika, njihovih obitelji i zajednica , na doista jedinstven način.
Pravilo MC-a da sva poduzeća posluju s najboljim i najjeftinijim proizvođačima, bili oni dio MC-a ili ne-utjecalo je na to da budu u samom vrhu na području novih tehnologija. Isto tako, odluka da dio neto prihoda svakog člana ulože u fond za istraživanje i razvoj, rezultirao je financiranjem razvoja impresivno velikog broja novih proizvoda. Razvojno-istraživački odjel MC-a danas zapošljava oko 800 ljudi i ima budžet od preko 75 milijuna dolara. 2010, prodaja novih proizvoda i usluga koje nisu postojale prije pet godina imala je 21, 4% udjela. Osim toga, MC je uspostavio i razvio svoje Mondragon sveučilište koje je u 2009-2010. akademsku godinu upisalo preko 3400 studenata. Njihovi studijski programi u skladu su sa zahtjevima Evropskog pravilnika o visokom obrazovanju.Ukupan broj studenata u svim njihovim edukacijskim centrima 2010. bio je 9282.
Kao najveća korporacija u Baskiji, MC je također jedna od 10 najvećih španjolskih korporacija (u smislu prodaje i zapošljavanja). MC se dramatično razvila od svog osnutka 1956, kad je jedva preživljavala. Usput, pridodajmo i kooperativnu banku Caja Laboral koja drži više od 25 milijardi u depozitima, prema podacima iz 2010. MC se proširio i internacionalno pa sad opslužuje više od 77 tvrtke izvan Španjolske. Svojim rastom i napretkom, MC je dokazao da kapitalističkoj organizaciji poslovanja može biti alternativa i dostojna konkurencija.
Za vrijeme mog boravka obavio sam nasumične razgovore s radnicima koji su odgovarali na moja pitanja o njihovim radnim mjestima, ovlastima i beneficijama koje ostvaruju kao članovi korporacije. Utvrdio sam da imaju izuzetno razvijen osjećaj zajedništva i odgovornosti za poduzeće u cjelini, što u kapitalističkim poduzećima nalazimo samo kod vrhunskih menadžera i direktora. Komunikacija (koja uključuje i neslaganja), primjerice, između radnika na tvorničkoj traci i vrhunskih menadžera u tvornici veš-mašina Fagor, a kojoj sam prisustvovao, odvijala se iznenađujuće lako i jednostavno.
Naš domaćin u MC-u nekoliko puta nas je podsjetio da se njihovo kooperativno poslovanje susreće sa svim vrstama problema.
“Mi nismo nekakav raj, već obitelj kooperativnih poduzeća koja se bore da izgrade drugačiji način života oko drugačijeg načina rada.”
U svakom slučaju,kad uzmemo u obzir performanse španjolskog kapitalizma ovih dana-25% nezaposlenosti, slom bankarskog sustava i mjere štednje nametnute od strane vlade (kao da nikakve alternative nije bilo) – MC predstavlja dobrodošlu oazu u kapitalističkoj pustinji.
Izvor: http://www.theguardian.com/commentisfree/2012/jun/24/alternative-capitalism-mondragon
Od samih početaka čovjekovog bavljenja umjetnošću, jedna stvar je jasna – postoje ljudi koji bez problema mogu skicirati neki predmet i postoje oni koji se satima muče s postizanjem ispravnih kutova i proporcija do točke u kojoj je njihova slika izmrcvarena i uništena stalnim brisanjem.
Leonardo da Vinci- Studija konja
Što razlikuje crtača od ne-crtača?
Nedavna istraživanja otkrivaju odgovor na ovo davno pitanje. Čini se da sposobnost realističnog crtanja ovisi o nekoliko čimbenika: o načinu na koji osoba doživljava stvarnost, o njenoj sposobnosti pamćenja vizualnih informacija od jednog do drugog trenutka i izboru elemenata objekta za crtanje.
Ako ste zapeli na prikazu figure, prema istraživačima sa Sveučilišta College u Londonu, dobra vijest je da se svi ti mentalni procesi mogu poboljšati praksom. Kao prvo, ljudi koji ne znaju crtati, ne vide svijet onakvim kakav doista jest. Kad gledamo neki objekt, naš vizualni sustav automatski krivo procjenjuje atribute poput veličine, oblika i boje pa neke od krivih interpretacija postaju greške u crtanju. Paradoksalno, u nekim drugim situacijama, kriva interpretacija pomoći će nam da nam svijet izgleda smisleno. Primjerice, objekt izgleda veći kad je blizu nego kad je daleko. Čak i tada, vizualni sustav koristi se „konstantom veličine” kako bi percipirao jednu približnu veličinu, neovisno o tom koliko je objekt udaljen. Vizualni sustav „zna” da je udaljeni predmet veći nego što izgleda i šalje mozgu lažne informacije o tom što očne jabučice zapravo vide.
„Ljudi koji imaju najviše poteškoća s procjenom veličine, oblika, boje i svjetlosti mogu biti oni koji najlošije crtaju”, ukazuje istraživač Justin Ostrofsky i njegovi kolege sa koledža Brooklyn i sveučilišta New York. Oni koji crtaju bolje imaju razvijeniju sposobnost zaobilaženja ovih vizualno krivih opažanja i percipiraju ono što njihove očne jabučice doista vide.
„Međutim, pogrešno percipiranje slike samo je dio priče”, tvrdi psihologinja Rebecca Chamberlain s londonskog College sveučilišta. Ona je s kolegama provela pokuse koji istražuju ulogu pamćenja u procesu crtanja. Oni vjeruju da je vještina crtanja djelomično rezultat sposobnosti pamćenja jednostavnih odnosa među objektima, poput kuta između dvije linije, od momenta percipiranja kuta do trenutka crtanja. Osim toga, izgleda da su „u proces crtanja uključeni holistički proporcionalni odnosi, ali i fokusiranje na detalje izdvojene iz cjeline. Možda je sposobnost prebacivanja iz jednog načina gledanja u drugo, dobra podloga za uspješan crtež”, izjavila je Chamberlain.
Nadalje, Ostrofsky i kolege došli su do značajnih dokaza da vrsni umjetnici bolje odabiru potrebne elemente koje će unijeti u prikaz objekta. Jednom kad umjetnik odabere koji su mu elementi važni, bolje će fokusirati svoju pažnju na njih i ignorirati ono što ga nepotrebno ometa.
No, vrag je u detaljima pa istraživači i dalje rade na interakciji svih čimbenika koji utječu na točnost crtanja. Međutim, oni se mogu i naučiti. „Nema sumnje da je vježbanje važna komponenta sposobnosti crtanja”, kaže Chamberlain. „Dok su neki predisponirani za bolju perceptivnu točnost i vizualno pamćenje, drugi mogu koristiti trikove kako bi to oponašali.”
U istraživanju predstavljenom prije par godina na sveučilištu Columbia, Chamberlain je otkrila da se vježbanjem značajno poboljšava sposobnost crtanja tijekom vremena, što je bilo vidljivo kod ljudi koji su sudjelovali u istraživanju.
Na temelju tih istraživanja psiholozi preporučuju sljedeće tehnike za bolje crtanje: fokusiranje na razmjer crteža kako bi on odgovarao veličini papira; nastojanje da se objekt smjesti u svoju okolinu na odgovarajuće mjesto u prostoru; usredotočenost na udaljenost između elemenata objekta i njihove relativne veličine; usredotočenost na veličinu i oblik „negativnog prostora” tj. praznog prostora između dijelova objekta. Na kraju, oni preporučuju da se razmišlja o linijama kakve one zaista jesu – granice između svijetlih i tamnih područja.
Chris McManus, član istraživačkog tima ističe: „Malo je ljudskih vještina koje se ne mogu poboljšati praksom.”
Premda ih nije iznenadilo to što zadatak smatraju teškim, istraživače je ipak bez riječi ostavila spoznaja o tome koliko je daleko čovjek u stanju ići da bi ga izbjegao. A zadatak? Trebalo je samo sjediti u fotelji i ne raditi ništa osim razmišljati.
Nekima je pomisao na to bila toliko odbojna da im se sigurnijom učinila zastrašujuća mogućnost da sebi daju blage elektrošokove kako bi tako razbili monotoniju.
Čak dvije trećine muškaraca pritisnulo je dugme koje im je dostavilo bolni udar tijekom 15-minutne osame. Jednom od ekstremnih ispitanika razmišljanje se učinilo toliko nepodnošljivim da se odlučio za elektrošok čak 190 puta.
Pod jednakim uvjetima samo je četvrtina žena pritisnula dugme. Razlika se, smatraju znanstvenici, javlja zbog toga što muškarci jednostavno traže više uzbuđenja.
Izvještaj psihologa sa Sveučilišta Harvard i Virginia jedan je od rijetkih koji se pozabavio pitanjem zašto je većini ljudi tako teško ne raditi ništa.
Oni su u više od 11 odvojenih studija pokazali da ljudi mrze biti ostavljeni sa svojim mislima, bez obzira na dob, obrazovanje, imovinsko stanje ili vrijeme koje provode na socijalnim mrežama i pametnim telefonima.
Timothy Wilson, voditelj istraživanja, rekao je da rezultati nisu nužno odraz ritma modernog života ili širenja mobilne telefonije i socijalnih mreža. Zapravo su ove stvari popularne zbog našeg stalnog poriva da se nečim bavimo, radije nego da ne radimo baš ništa.
U prvoj fazi pokusa sudionici su bili studenti, ostavljeni sami, bez telefona, knjiga, pribora za pisanje, u praznoj sobi i s uputom da se posvete razmišljanju. Jedino čega su se morali pridržavati je da ostanu sjediti i da ne spavaju. Nekima je točno određeno, a nekima neodređeno, vrijeme od 6 do 15 minuta osame.
Nakon isteka vremena, sudionici su ispitani. U prosjeku, doživljaj im nije bio ugodan. Morali su se boriti sami sa sobom kako bi ostali usredotočeni, a umovi su im nasumično lutali iako ih ništa nije ometalo. Ni to što su imali vremena da razmisle na što će se točno usredotočiti , nije im ni najmanje olakšalo zadatak.
Kako bi ispitali jesu li ovakvi rezultati prisutni samo kod studenata, znanstvenici su regrutirali više od 100 ljudi od 18-77, dovedenih iz crkve i s tržnice. Ni njima se nije svidjelo biti prepušten sebi i svojim mislima.
No, većina zapanjujućih rezultata tek slijedi. Kako bi provjerili bi li možda više željeli nešto loše nego uopće ništa, studentima je dana mogućnost primanja blagih električnih udara.
Pri prethodnoj procjeni stupnja neugodnosti, nakon što su im elektrošokovi demonstrirani, svi studenti su bili složni u procjeni da bi rado platili nekom da ih izbjegnu.
Na veliko iznenađenje istraživača, 12 od 18 muškaraca i 6 od 24 žene, dalo je sebi do 4 elektrošoka.
„Ono što iznenađuje je da je biti sam sa svojim mislima toliko odbojno, da je sudionike natjeralo da sebi daju elektrošokove za koje su prethodno izjavili da bi platili da ih izbjegnu”, kažu znanstvenici.
Jessica Andrews-Hanna sa sveučilišta Colorado smatra da bi studenti vjerojatno rado sami sebe šokirali strujom, ako bi tako mogli učiniti dosadno predavanje zanimljivijim. No, ona smatra da su potrebna dodatna saznanja o njihovoj motivaciji u Wilsonovoj studiji.
Pitanje kojim se filozofi i znanstvenici bave već tisućama godina: je li slobodna volja iluzija?
Jedno od novijih istraživanja na tu temu ukazuje na to da bi slobodna volja mogla proisteći od skrivenih signala u „pozadinskoj buci” kaotičnih električnih aktivnosti u mozgu, a ta aktivnost događa se gotovo sekundu prije nego što čovjek uopće svjesno odluči djelovati.
Iako su „svrhovite namjere, želje i ciljevi ti koji upravljaju našim odlukama na linearan uzročno-posljedični način, naši nalazi pokazuju da na naše odluke u danom momentu jednako utječe neuralna buka”, napisao je suautor studije Jesse Bengson, neuroznanstvenik sa Sveučilišta Kalifornija. „Ova nasumična buka može čak biti i nositelj koji vodi našu svijest na isti način kao što radio-stanice koriste elektromagnetske valove za prijenos radio-signala. Ta pozadinska buka omogućuje ljudima da kreativno reagiraju na nove situacije i može dati čovjeku osjećaj da ima slobodnu volju”, rekao je Bengson.
Newtonovi zakoni klasične mehanike upućuju na determinističko svojstvo svemira, gdje svaki uzrok ima svoju neizbježnu posljedicu. Newtonova logika kaže da je „slobodno” donesena odluka zapravo u potpunosti predodređena akcijama koje joj prethode.
No, kvantna fizika otkrila je da je ponašanje subatomskih čestica nepredvidivo. Kao rezultat toga, fizičke sile poput gravitacije i elektromagnetizma ne mogu u potpunosti određivati budućnost na račun prošlih događaja, ostavljajući tako mali prostor za slobodno djelovanje kroz nasumično ponašanje subatomskih čestica. Ipak, mnogi filozofi sumnjaju u to da se nasumično ponašanje sićušnih čestica može prevesti kao slobodna volja, jer kvantni efekti nemaju takvu moć u opsežnijim razmjerima.
Eksperimenti iz 70-ih također su povećali sumnju u autonomnost ljudske volje. Te studije, provedene od strane neuroznanstvenika Benjamina Libeta, otkrivaju da se područje mozga zaduženo za planiranje i izvođenje pokreta, tzv. motorni korteks, aktivira prije čovjekove odluke da pritisne određeno dugme. To ukazuje da ovaj dio mozga „ima svoje vlastito mišljenje”, prije nego što čovjek svjesno odluči na koji način će djelovati.
Kako bi bolje razumjeli proces svjesnog odlučivanja, Bengson i njegov tim koristili su se encefalografom kojim su mjerili moždane valove kod 19 studenata koji su gledali u monitor i na zadani znak morali nasumično odlučiti hoće li pogledati lijevo ili desno. Nakon donošenja odluke, karakteristični signal registrirao bi taj izbor kao val električne aktivnosti koji se širi iz određenog područja mozga.
Ali, u fascinantnom obratu, druga električna aktivnost emanirala je iz stražnjeg dijela glave i predvidjela čovjekovu odluku 800 milisekundi prije same pojave znaka svjesne odluke.
Aktivnost mozga, strogo uzevši, nije uopće signal – više je „buka”, djelić sveprisutnosti mozga i naizgled nasumičnih električnih izboja. „Naime, neuroznanstvenici tu pozadinsku buku uobičajeno uzimaju kao besmislenu i odstranjuju je kad pokušavaju shvatiti odgovor mozga na određeni zadatak”, kaže Rick Addante, neuroznanstvenik na Sveučilištu Texas u Dallasu. Drugim riječima, čini se da neki skriveni signali u pozadinskoj buci mozga određuju svjesne odluke ljudi prije nego što ih oni naprave.
„To je ono što intrigira; nije sama buka u pitanju. Postavlja se pitanje: o čemu se onda tu radi? Kakva je to informaciju koju ona sadrži?”, pita se Addante.
Nova studija ne dokazuje niti opovrgava slobodnu volju, tvrdi on. „Ako se još nešto događa prije nego toga postanemo svjesni, to doprinosi našoj odluci, pa se postavlja pitanje o opsegu naše slobodne volje. S druge strane, rezultati bi mogli otvoriti vrata slobodnoj volji ukazujući na to da se proces nastavlja dalje. Ali ne možemo zanemariti nasumičnu pozadinsku buku u našim mozgovima”, izjavio je.
Ali Mazaheri, neuroznanstvenik sa Sveučilišta Amsterdam u Nizozemskoj, kaže da su rezultati porazni za čovjekovu slobodnu volju. Rezultati ukazuju da u sustavu mozga za senzornu obradu, prethodno već postoji određena sklonost; ona ljude vodi prema odluci koju svjesni um kasnije slijedi, tvrdi on.
Ali, ako je slobodna volja iluzija, zašto je doživljavamo tako stvarnom?
Premda je to još uvijek misterija, jedna od teorija je da bi život bio pretjerano depresivan bez iluzije slobodnog izbora, što bi otežalo preživljavanje i razmnožavanje.
„Ideja je da imamo iluziju slobodne volje kao alatku za lakše probijanje kroz život”, rekao je Mazaheri.
Nova studija objavljena je u travnju u časopisu Journal of Cognitive Neuroscience.
mrakovanje 