foto: Ja
Ulomak iz znanstvenog članka Odgoj i dokolica autorice Rajke Polić
»… na pojmovnoj i jezičnoj razini nije uvijek jasan odnos između slobodnog vremena,
dokolice i besposlice, pa se često iako sasvim pogrešno, poistovjećuje besposlica i dokolica.
No, razlika je među njima velika. Doduše i jedna i druga neka su vrsta slobodnog vremena,
ali dok je besposlica vrijeme u kojem je čovjek slobodan od posla ili rada kao prisilne djelatnosti,
dokolica je naprotiv vrijeme u kojem je čovjek slobodan za neposredno djelatno ostvarenje, za igru, za stvaralaštvo.
Pa ako je slobodno vrijeme zapravo vrijeme slobode, a najbolji su izraz slobode upravo igra i stvaralaštvo,
onda je bit slobodnog vremena dosegnuta tek u dokolici i tek je dokolica pravo slobodno vrijeme, dok je to besposlica tek uvjetno.
Jer ako ne postoje objektivne i subjektivne pretpostavke da se besposlica ispuni bitno ljudskim i oljuđujućim sadržajem,
nego ostaje tek na razini besmislenog nerada, ‘ubijanja vremena’, ili čak potrošačke izmanipuliranosti, ona nije vrijeme mogućnosti
i slobode, već naprotiv vrijeme nemogućnosti i neslobode, tj.neslobodno vrijeme« (Polić Milan).
Pred suvremenog se čovjeka neprekidno postavljaju sve noviji i noviji zahtjevi potrošačkog društva
koje treba zadovoljiti da bi se za nagradu dobilo, a zapravo kupilo tzv. »slobodno vrijeme«. Ali
kada se to i dogodi sve je strogo programirano: mjesto, vrijeme, odjeća, obuća, sportske aktivnosti i slično.
Tisuće ljudi provode tzv.»slobodno vrijeme« po istim obrascima. Tako se, međutim, ne provodi dokolica:
»Jer dokolica je stvaranje po zakonima Istine, Dobra i Lijepa. (…) Pitanje DOKOLICE kao stvaranje ‘ni za nuždu ni za nasladu’
tako je bitno pitanje suvremene psihologije, antropologije, sociologije, odnosno apsolutne znanosti rada,
koja može tek doprijeti do pitanja o slobodi. Dokolica i dokonost, razrješenje naučno-tehničkog pozitivizma ‘slobodnog vremena’
odsudno je pitanje suvremene povijesno-kulturne situacije. Ovaj je problem nad-nacionalni, nad-blokovski, nad-klasni –
prema svojem usudu čovječanstvo je jedinstveno« (Despot, 1976., 154 i 158).
S razvitkom kapitalizma novac postaje ne samo »predmet u eminentnom smislu« (Marx, 1967., 307), ili roba svih roba,
nego i vrijednost svih vrijednosti. Samo je ono vrijedno što se može pretvoriti u novac. I vrijeme stoga postaje novac:
»… profesori, moralisti, propovjednici poučavaju narod o poistovjećivanju vremena s novcem:
‘Sjeti se da je vrijeme novac’, piše krajem XVIII. stoljeća Benjamin Franklin. ‘Onaj tko svojim radom može zaraditi
deset šilinga dnevno, a polovicu dana šeta i odmara u svojoj sobi, pa i ako troši svega pet penija na užitke, ne može samo njih računati;
on je povrh toga potrošio ili, bolje, bacio pet šilinga’« (Attali, 1992., 239).
Zahvaćeni tim kapitalistièkim ludilom ljudi pristaju
zarađivati novac žrtvujući dokolicu, da bi zarađenim novcem mogli kupiti besposlicu u kojoj će moći teško zarađeni novac trošiti
na stvari koje im u biti ne trebaju. Sliči to na alkemijski znak zmije koja jede svoj rep simbolizirajući vječno vraćanje istog.
Kakvu priliku još imaju ljudi da ponovno uživaju u dokolici kad je uživanje protjerano iz većine djelatnosti kojima bi se u slobodno vrijeme mogli baviti?
Za kakav odnos prema vremenu, a to prije svega znači prema svijetu i čovjeku, odgajamo djecu ako ih pripremamo samo za rad i eventualno besposlicu,
ali ne i za dokolicu? Zanimljivo je, međutim, da je uživanje bitno u sportu. U novije doba uživanje se u sportu objašnjava koncepcijom flow-a.
Flow je optimalno stanje u kojem se pojedinac nalazi kada je uspostavljena ravnoteža između izazova,tj.zahtjeva određene aktivnosti i razine
sposobnosti pojedinca za takvu akciju. Ali, da bi se doživio flow potrebno je izabrati aktivnost u kojoj se uživa i taj je užitak postao predmet
znanstvenog istraživanja. Da bi se ustanovilo koliko je sportsko natjecanje stres ili uživanje koriste se posebni upitnici koji, između ostalog,
trebaju pokazati odnos sudionika sportskih aktivnosti prema vremenu (Šerbetar i Lorger, 2003., 246–253). Samo po sebi to i nije čudno,
ali kako bi to izgledalo kada bismo nakon nastavnog sata matematike učenicima postavili slična pitanja:
»Jeste li uživali na satu? Mislite li da ste dobro proveli vrijeme? Želite li ponoviti te osjećaje?« Zanimljiv je zaključak rada pod naslovom:
»Školsko sportsko natjecanje – uživanje ili stres« koji glasi: »Djeca moraju uživati u sportu da bi u njemu i ostala« (Šerbetar i Lorger. 2003., 252).
Ali zašto samo u sportu? Zašto ne u bilo kojoj djelatnosti? Pa kad bismo u toj rečenici zamijenili riječ sport riječima matematika, fizika, kemija,
povijest itd., misleći dakako pri tome na školske predmete, dobili bismo tvrdnju da »djeca moraju uživati u matematici, fizici, kemiji, povijesti i
drugim nastavnim predmetima da bi u njima i ostala«. Nad time bi se valjalo zamisliti. Jer to znači da oni koji nešto uče sa zadovoljstvom žele tome
posvećivati svoje vrijeme i nakon nastavnog sata i kasnije u životu, bez prisile, vođeni vlastitom željom i zadovoljstvom učenja.
Zašto nas taj zahtjev ne čudi kada je sport u pitanju, već nam se čini jasnim i razuman, dok u odnosu na ostale nastavne predmete izgleda utopijski i nerealno?
Sportske su aktivnosti u školi prostor koji je zadržao pravo na igru i zadovoljstvo dok su ostali nastavni predmeti svedeni na više-manje suhoparno učenje činjenica.
Tako naučene činjenice trebale bi navodno pomoći učenicima u životu, kad nakon deset i više godina završe školovanje. To što se,u današnje doba,svijet za deset
godina promijeni toliko da ćete činjenice biti tek mrtvi podaci iz prošlosti, ništa ne mijenja u školskoj praksi. Užitak igre dozvoljen u sportskim aktivnostima
ne uvodi se u ostale nastavne predmete kao da bi to za njih bilo nedostojno.
Dakako, profesionalizmom i u sportu potiskuje užitak igre,
pa ona gubi na svojoj začaranosti, ona je »raščarana« (Žugić, 2000., 118). Prostor se igre sve više sužava.
»Prostor joj je i antropološki sužen: danas se uistinu igraju samo djeca, premda i ona sve manje, a odrasli se usude ludovati jedino u vrijeme karnevala i poklada.« (Žugić, 2000., 118)
Svijet je postao užurban i smrknut, a odrasli ili tek samo ostarjeli ljudi prečesto izgovaraju problematičnu frazu:
»Nemam vremena za igranje, moram raditi«. Pritom se prave ozbiljni kao da su izrekli nekakvu mudrost, a ne opisali žalosno stanje svojih života.
Povlačenje igre iz područja sporta Johan Huizinga je prepoznao kao simptom »sumraka civilizacije« (ugiæ, 2000., 121). I sport je sve manje igra, a sve više mukotrpni rad.
Zorni prikaz čovjekove doživljajnosti u profesionalnom sportu su fotografije u sportskim novinama.
One su izrazito upečatljive jer prikazuju dinamične akcije, vratolomne događaje i naprezanja ljudskog tijela do krajnjih granica njihovih mogućnosti.
Lica sportaša koncentrirana su do grča u nastojanju da ovladaju svojim tijelom i postignu željeni domet. Ali ti se sportaši ne smiju, oni ne uživaju i
jedva da se na njihovim licima mogu nazrijeti tragovi zadovoljstva. Jer, izrazi »oduševljenja« nakon danoga gola, postignutog rezultata i sl. više su
izrazi »grčevitog olakšanja«, »ventiliranja potisnutog straha« i oslobađanja emocionalnog pritiska, nego izrazi istinskog zadovoljstva i sreće.
Toliko više djeluje ohrabrujuće informacija o UNICEF-ovom istraživanju provedenom 2001. godine, u sklopu projekta Mladi glasovi koji je imao za cilj ispitati koje
probleme djeca i mladiu Europi i Srednjoj Aziji smatraju najvažnijima. U okviru tog istraživanja postavljeno i pitanje: »Koliko su djeca sretna?«
Na to pitanje
»dvije trećine ispitanika odgovorilo je da se uglavnom stalno osjećaju sretnima,
što je izraženije u zemljama Zapadne Europe nego u tranzicijskim zemljama.
Općenito, sretnijima se osjećaju djevojčice i gradska djeca. Trideset posto
izjavljuje da su sretni samo ponekad, jedan posto da gotovo nikad nisu sretni,
uglavnom iz siromašnih obitelji.
Izvor je radosti za 61 posto djece druženje s prijateljima,
54 posto sretno je s članovima obitelji, 41 posto sretno je
zbog uspjeha u školi,
a 36 posto veselje nalazi u igri
u slobodno vrijeme« (Školske novine, 2003., 16).
Slobodno interpretirana poruka djece glasila bi: volimo se družiti, biti sigurni u obitelji, afirmirati se u školi te se igrati u slobodno vrijeme.
Kako su jednostavno djeca postavila formulu za sreću prepoznajući se kao društvena bića koja imaju potrebu za ljubavlju, samopotvrđivanjem i učenjem
i koja još nisu otuđena napustila svijet igre u dokolici.
Kod odraslih ljudi, naprotiv, izvor radosti teško je odvojiv od novca koji im zastire vidik i prečesto postaje uvjet sreće. Pa kako novca nikada nema dovoljno, sreća ljudima
postaje nedostižna kao da se kreće brzinom svjetlosti. Objašnjava li to sve veću užurbanost i kronični nedostatak vremena u suvremenom stilu života.
Kao da ljudi pokušavaju uhvatiti »pravi trenutak«. Ali, nemaju li naprotiv veće izglede za to upravo oni koji, nasuprot uurbane gomile »spavača«,
stoje i »budni« čekaju da Kairos naiđe? Ne bi li se zajedno s Kunderom trebalo zapitati:
»Zašto je nestalo užitka polaganosti?
Ah, gdje li su negdašnje dangube?
Gdje li su ti heroji dokoličarenja iz narodnih pjesama,
lutalice što se vuku od mlina do mlina i spavaju pod zvijezdama?
Zar su iščezli zajedno s šumskim puteljcima, livadama, proplancima, zajedno s prirodom?
Češka poslovica opisuje njihovu slatku besposlicu metaforom: promatraju Božje prozore.
Onaj koji promatra Božje prozore ne dosađuje se, sretan je. U našem svijetu dokonost se pretvorila u besposlenost, što je nešto posve drugo.
Besposličar je frustriran, dosađuje se, u neprestanu je traženju pokreta koji mu nedostaje« (Kundera, 1997., 6).
Tim odlomkom Kundera točno pogađa u bit uobičajene ljudske uurbanosti i nesreće,
pronicljivo završavajući svoj roman Polaganost (1997.) pozivom kavaliru koji se ne žuri i koji u polaganosti uživa život:
»Molim te, prijatelju, budi sretan. Nejasno osjećam da je u tvojoj sposobnosti da budeš sretan naša jedina nada« (Kundera, 1997., 78).
Uočivši grešku u tkanju današnjeg stila života Kundera je parao nit odlazeći sve dalje u prošlost tražeći ono vrijeme u kojem se tkanje može nastaviti bez te pogreške.
Nije slučajno da je morao otići više od dvije stotine godina unatrag da bi naišao na polaganost i sreću.
Upravo u zadnjih dvije stotine godina vrtoglavo se razvija kapitalizam koji na svakom koraku podriva i
ideološki napada dokolicu i profinjenost polaganosti jer one ne donose profit. Treba raditi, a ne dangubiti
poručuje maksima »vrijeme je novac«. Veliko je, međutim, pitanje gube li dan oni koji rade ili oni koji se igraju.
Djeca (i odrasli) su u igri i nakon nje sretni. Radnici su nesretni dok rade, a olakšanje im dolazi tek nakon završetka radnog dana.
https://hrcak.srce.hr/file/9547
mrakovanje 