Internalizirani autoritarni glas, naučena bespomoćnost i slast ropstva

Budni Um

The greatest gifts you can give your children are the roots of responsibility and the wings of independence.    –   Denis Waitley

Treniramo nemoć iz dana u dan, kada klimnemo potvrdno lagano pognutom glavom, kad pristajemo na gluposti i kontradikcije koje se serviraju pred nama. Klimnemo tek toliko da se vidi da smo spremni na još nekoliko porcija, da ne uvrijedimo onoga tko servira. Jednom sam pročitao svjedočanstvo djevojke koja je opisala nasilje vlasnika nad svojim psom. Pas nije želio ući u auto, vlasnik se derao na njega, pas i dalje nije ulazio. Vlasnik je izgubio živce i isprebijao psa, koji je primio sve udarce bez osvete i u konačnici ušao u auto, sjeo na sjedalo do vlasnika i počeo mu lizati ruku. Priča mi je ostala duboko usađena u sjećanje, iz nekog razloga nisam nikad mogao shvatiti tu vrstu odanosti. Nisam je mogao shvatiti jer tad još nisam dobro poznavao…

View original post još 1.156 riječi

Tri poruke zarobljenim kreativcima

Budni Um

Komforna zona je veliki neprijatelj kreativnosti; krećite se van njezinih granica, kao nagradu ćete dobiti nove perspektive i pobjediti strah.

Dan Stevens

Zašto su neki ljudi kreativniji od drugih? Zašto je nekima dovoljno zarađivati novac a neki bi rađe živjeli u siromaštu nego imali život bez stvaranja? Koji je to unutarnji mehanizam koji nas tjera da rušimo ili stvaramo?

Odgovor na ova pitanje već tisućama godina traže filozofi, umjetnici i znanstvenici. Općenitu formulu koja će zadovoljiti svakog pojedinca vrlo je teško definirati. Kreativnost je nešto što ili imate ili nemate. Vrlo je vjerovatno da ćete od malih nogu već pokazivati naznake osobe koja ćete postati u svojoj starosti. Upravo se kreativnost u djetinjstvu manifestira u drugačijem načinu manipuliranja okolišem.

Meni osobno najuvjerljivija definicija kreativnosti je formirana u teoriji ”Big Five personality traits”. Unutar ove teorije se kreativnost povezuje sa visokom kvalitetom otvorenosti. Ljudi sa visokom razinom otvorenosti u odnosu prema…

View original post još 1.381 riječ

Božica Jelušić:BESKRAJNO ODJEKIVANJE PRAZNINE

radio gornji grad

Voljela bih da se duhovnici, školnici, obrazovatelji i animatori svih vrsta upitaju koliko mora biti PRAZNA i otužna jedna društvena stvarnost, u kojoj generacije srednje i mlade dobi žive od podgrijanih mitova, zagorijelih povijesnih fantazmi (poput ustašije i bogihrvati filozofije) i mrtvih, netočnih riječi o “stoljetnom snu” i “povijesnim pozdravima”? Imati ohole, preplaćene, nereprezentativne i gramzljive političare, konzerviranu ruralnu svijest u glavama falšnih “europejaca” i frustriranih dijasporaca, te zboriti o nekakvoj “naprednoj” politici i integrativnim procesima, zaista je šuplje blebetanje, neiskreno prenemaganje i potajice treniranje na ratnim bubnjevima.

Djeca i mladež u crnom suknu, s tim morbidnim, slugansakim znakovljem, pa ti učmali klerici, i njihovi nasljednički bunceki koji buncaju biologijske nesuvislosti i pervertirane “moralne postulate”, to je, zapravo, neizdrživo! Tu oni traže nekakve “sadržaje”, time ispunjavaju svoje aktivne sate, tako kompenziraju osjećaj PRIPADNOSTI nečemu? Pripadati štakorskoj formaciji iz kloake revizionističkih ideja i pokreta, to je jako uzbudljivo, adrenalinski, junački?…

View original post još 255 riječi

Stefan Simić: NIJE NI ČUDO ŠTO SI SAM

radio gornji grad

NIJE NI ČUDO ŠTO SI SAM

Kada radije šetaš obalom reke i sporednim ulicama nego glavnom
Pre sa psom nego sa čovekom
Pre sa svojim mislima nego tuđim

Nije ni čudo što si sam

Kada radije odlaziš nego se vraćaš
Kada radije gledaš knjige nego ljude
Kada se više baviš teskobom nego srećom

Nije ni čudo što si sam

Kada češće vidiš laž nego istinu
Kada ti od vere u nešto ostanu samo nevere
A od prijatelja samo bivša prijateljstva

Nije ni čudo što si sam

Kada znaš samo za nesrećne parove
A i u srećnim vidiš buduće rastavljene

Nije ni čudo što si sam

Zato što još samo sebe možeš da podneseš

Drugi su ti teški, drugi su ti naporni

A možda si ti takav postao

Nije ni čudo što si sam

Jedino samoća može sve da istrpi
Zato što ne mora drugima ništa da se objašnjava

Samo požuri…

View original post još 50 riječi

pustinja raste? (ulomci F. Nietzschea, Ž. Paića i H. Arendt)

nagovor na filosofiju

Pustinja raste: ajme onom tko pustinje skriva!

Predivno doista!
Tu sada sjedim
Blizu pustinje, a već
I tako daleko od pustinje,
A i nimalo još opustošen:
Naime, progutan
Od ove najmanje oaze…

ulomak iz Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zarathustra, IV.2., Zagreb 2009., str. 289.-291., preveo: Mario Kopić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Also Sprache Zarathustra IV (1885)


Ponajprije, pustinja nije plodno tlo, geološki podobno za gradnju nastambi za čovjeka kakve poznajemo od iskona u Grka i drugih povijesnih naroda. … Već sama činjenica da su Egipćani svoje svete gradove poput Tebe i Memfisa podizali usred pustinje, doduše isto tako i na područjima uz veliku rijeku Nil, svjedoči o tome da se tlo nasljeđuje ili, pak, stvara iz pustoši. U ovome slučaju radi se o strategiji prodora u pustinju i njezino pretvaranje u niz plodnih oaza. … Svetost s povijesnim izvorima u abrahamskim religijama, koje su sve ponikle iz predaje nomadskih naroda kao naroda…

View original post još 1.076 riječi

HODANJE

Henry David Thoreau (ulomak)

152377786278460316

crtež: Ja

Čuli smo za Društvo za širenje korisnog znanja. Rečeno je da je znanje moć, i tomu slično. Ja mislim da nam je jednako potrebno Društvo za širenje korisnog neznanja, što možemo
nazvati lijepim znanjem, znanjem koje je korisno u višem smislu: jer što su naša hvaljena
takozvana znanja nego umišljanje da nešto znamo, nešto što nam oduzima prednost našeg stvarnog neznanja? Ono što mi nazivamo znanjem često je naše pozitivno neznanje; neznanjem nazivamo naše negativno znanje. Dugim godinama strpljivog rada i čitanjem novina – jer što su znanstvene knjižnice nego novinski arhivi? – čovjek akumulira mnoštvo činjenica, pohranjuje ih u pamćenje, i onda, u nekom proljeću svog života odluta u velika polja misli, i on, kao što to već biva, ode pasti poput konja, i ostavi svoju ormu u staji.
Ponekad bih rekao Društvu za širenje korisnog znanja – Odite pasti. Dovoljno ste dugo jeli sijeno. Stiglo je proljeće sa zelenim usjevima. Čak se krave odvode na travnjake pred kraj svibnja; premda, čuo sam za jednog neobičnog farmera koji je držao kravu u staji cijelu godinu i hranio je samo sijenom. Društvo za širenje korisnog znanja uvijek se tako odnosi prema svojoj stoci.
Čovjekovo neznanje ponekad je ne samo korisno nego i lijepo – dok je njegovo takozvano
znanje često i više no beskorisno, a usto i ružno. S kim je bolje imati posla – s onim koji ne zna ništa o predmetu, s onim, što je vrlo rijetko, koji zna da ništa ne zna, ili s onim koji
zapravo zna nešto o tome, ali misli da zna sve?
Moja želja za znanjem je povremena; ali moja želja da uronim glavu u sfere nepoznate mojim nogama trajna je i neprekidna. Najviše što možemo postići nije znanje, nego suosjećanje s inteligencijom. Ne znam da je to više znanje zapravo išta određenije od novog i velikog
iznenađenja zbog iznenadnog otkrića o manjkavosti svega onog što smo prije nazivali znanjem – otkrića da ima više stvari u raju i na zemlji od onih o kojima sanjamo u svojoj
filozofiji. To je prosijavanje sunca kroz maglu. Čovjek ne može znati u išta višem smislu od ovog, ništa više od toga da može spokojno i nekažnjeno gledati u lice sunca. „Nećete to
uočiti onako kako uočavate određene stvari“, kažu kaldejske proročice.
Ima nešto servilno u navici traženja zakona koji bismo mogli poštovati. Možemo proučavati zakone materije radi vlastite udobnosti, ali uspješan život ne poznaje zakone. To je zasigurno neugodno otkriće – zakon nas obvezuje na nešto o čemu nismo znali prije nego što smo postali obvezani. Živite slobodno, djeco magle – poštovanje znanju, ali mi smo svi djeca magle. Čovjek koji si uzima slobodu da živi, iznad svih je zakona, na temelju svojeg odnosa sa zakonodavcem. „To je aktivna dužnost“, kaže Vishnu Purana, „koja nije tu da bi nas obvezala; to je znanje koje nas oslobađa: sve ostale dužnosti su dobre jedino zbog opreza; sve ostalo znanje je samo domišljatost umjetnika.“

***

Iznad svega, ne možemo si priuštiti da ne živimo u sadašnjosti. Više od svih smrtnika
blagoslovljen je onaj koji ne gubi časa u životu prisjećajući se prošlosti. Prekasno je, osim
ako naša filozofija ne čuje pijetla kako kukuriče u svakoj staji unutar našeg horizonta. Taj
nas zvuk obično podsjeti da hrđamo i da postajemo stari što se našeg zvanja i načina
razmišljanja tiče. Njegova filozofija dolazi iz vremena novijeg od našeg. Ona pretpostavlja nešto čega nema kod Platona niti u Novom zavjetu. To je noviji zavjet – evanđelje po ovom trenutku.

Nije zaostajao, ustajao je rano i ostajao na površini, i biti gdje je on znači biti u
pravom času, u najvišem rangu vremena. To je iskaz o zdravlju prirode, to je hvalisanje za cijeli svijet – zdravlje poput izvora koji je tek potekao, nova fontana Muza, da se slavi ovaj trenutak.

Kamo misliš pobjeći ako je sve samo tamnica?

addtext_com_MjA0MDMyOTM0NjU
foto: Ja

Fernando Pesoa

 

Odjednom, kao da me neka sudbina liječnica operirala od staroga sljepila s velikim neočekivanim uspjehom,
podižem glavu sa svog anonimnog života prema svijetloj spoznaji o tome da postojim. I vidim da je sve ono što sam učinio,
sve što sam mislio i sve što sam bio neka vrsta zablude i ludila. Zadivljen sam time kako sam uspijevao ne vidjeti.
Čudim se tome što sam bio i što vidim da konačno više nisam.

Vidim, kao u produžetku sunca što razbija oblake, svoj prošli život, i primjećujem, s metafizičkim čuđenjem,
kako svi moji najsigurniji pokreti, moje najjasnije zamisli i moje najlogičnije namjere nisu naposljetku bile
više od prirođenog pijanstva, prirodnog ludila, velikog neznanja.

Nisam čak ni predstavljao. Predstavljali su me. Nisam bio glumac, nego tek njegov pokret. Sve što sam učinio,
mislio, bio, sve je to zbir podčinjavanja ili jednom lažnom biću za koje sam mislio da je moje jer sam kroz njega
djelovao, ili težini okolnosti za koje sam pretpostavljao da je zrak što sam ga udisao. U ovom času viđenja ja sam
iznenada samotnik koji se vidi prognan s mjesta gdje se uvijek nalazio kao građanin. U najdubljoj nutrini onoga što
sam mislio, nisam bio ja.

Tada me spopadne sarkastična strava života, bezvoljnost koja prelazi granice moje osobne svijesti.
Znam da sam bio zabluda i krivi put, da nikada nisam živio, da sam postojao samo zato jer sam vrijeme ispunio sviješću i mišlju.
A dojam koji imam o sebi isti je onaj kao kada se budimo nakon snivanja stvarnih snova, ili kao u onoga koji se, zbog potresa,
oslobodio slabašne svjetlosti tamnice na koju se priviknuo.

Boli me, doista me boli, poput osude na spoznaju, ovo iznenadno poimanje moje prave osobnosti, one koja je uvijek sneno
putovala između onoga što osjeća i onoga što vidi.

Vrlo je teško opisati ono što se osjeća kada se osjeća da se doista postoji, i da je duša stvarno biće, a ne znam koje bi
je ljudske riječi mogle odrediti. Ne znam jesam li u groznici kada se tako osjećam, ili je groznica životnoga spavača prošla.
Ponavljam, ja sam poput putnika koji se iznenada nađe u nekom čudnom gradu a da ne zna kako je tamo stigao, pa mi se događaju
takve stvari koje se gube u sjećanju i dugo vremena bivaju druge. Dugo sam vremena bio drugi — između rođenja i svijesti — a sada
se budim nasred mosta, nagnut nad rijekom, sa spoznajom da postojim i ona je pouzdanija od svega što sam dosad bio. No grad mi je
nepoznat, ulice nove, a zlo nepopravljivo. Pa onda čekam, nagnut preko mosta, da me istina prođe i da mi se ponovno vrati osjećaj
kako sam ništavan i hinjen, pametan i prirodan.

Bio je to časak, već je prošao. Već vidim pokućstvo što me okružuje, crteže na starom papiru na zidu, sunce na prašnjavim oknima.
U jednom sam času vidio istinu. Načas sam u svijesti bio ono što su veliki ljudi bili u životu. Sjećam se njihovih djela i riječi,
i nisam siguran nije li ih isto tako pobjedonosno iskušavao Demon Stvarnosti. Ne znati za sebe znači živjeti. Spoznati sebe, iznenada
kao u ovom pročišćenom času, znači iznenada shvatiti prisno nedjeljivo biće, čarobnu riječ duše. No ta iznenadna svjetlost sve prži,
sve uništava. Ogoljava nas, čak i od nas samih.

Bio je to tek časak, i vidio sam se. Zatim više nisam čak ni znao reći što sam bio. A naposljetku ostaje san, jer ne znam zašto, ali mislim da je smisao u spavanju.

+++

Apstraktna inteligencija posjeduje izvjesni umor i to je najstrašniji umor. Ne iscrpljuje nas kao umor tijela, i ne uznemiruje nas kao umor od osjećajne spoznaje.
To je teret savjesti svijeta, nemoć da se diše dušom.

Tada, kao da u njima zapuše vjetar i kao da su oblaci, sve ideje u kojima smo osjetili život, sve ambicije i nakane na kojima smo zasnovali nadu u nastavak života,
cijepaju se i rastvaraju, udaljavaju se nalik oluji pepeljaste magle, kao dronjci onoga čega nije bilo niti bi moglo biti. A iz poraza se diže čista samoća,
crna i nepomirljiva, pustoga zvjezdanog neba.

Tajna nas života boli i užasava na mnoge načine. Često se nad nas nadvije poput bezoblične sablasti i duša drhti u najvećem strahu —
od bezobličnog utjelovljenja u nebiće.
Nekada je iza nas, vidljiva samo kada se okrenemo da ju vidimo i u svom najdubljem užasu nadasve je istinito da ju ne poznajemo.

No ovaj užas što me danas ukida manje je uzvišen a više mučan. Potiče želju da se ne misli,

žudnju što nikada nisam bio ništa, svjesni očaj svih stanica tijela i duše. To je iznenadni osjećaj zatvorenosti u vječnoj tamnici.
Kamo misliš pobjeći ako je sve samo tamnica?

A zatim me preplavi želja, besmislena, za nekom vrstom satanizma što je prethodio Sotoni, za tim da će se jednoga dana,
jednoga dana bez vremena i tvari, pronaći izlaz izvan Boga i da će najdublji dio nas, ne znam kako, prestati biti dijelom bića ili nebića.

 

originalno objavljeno ovdje: http://fenomeni.me/kamo-mislis-pobjeci-ako-je-sve-samo-tamnica-tema-pesoa/