Kamo misliš pobjeći ako je sve samo tamnica?

addtext_com_MjA0MDMyOTM0NjU
foto: Ja

Fernando Pesoa

 

Odjednom, kao da me neka sudbina liječnica operirala od staroga sljepila s velikim neočekivanim uspjehom,
podižem glavu sa svog anonimnog života prema svijetloj spoznaji o tome da postojim. I vidim da je sve ono što sam učinio,
sve što sam mislio i sve što sam bio neka vrsta zablude i ludila. Zadivljen sam time kako sam uspijevao ne vidjeti.
Čudim se tome što sam bio i što vidim da konačno više nisam.

Vidim, kao u produžetku sunca što razbija oblake, svoj prošli život, i primjećujem, s metafizičkim čuđenjem,
kako svi moji najsigurniji pokreti, moje najjasnije zamisli i moje najlogičnije namjere nisu naposljetku bile
više od prirođenog pijanstva, prirodnog ludila, velikog neznanja.

Nisam čak ni predstavljao. Predstavljali su me. Nisam bio glumac, nego tek njegov pokret. Sve što sam učinio,
mislio, bio, sve je to zbir podčinjavanja ili jednom lažnom biću za koje sam mislio da je moje jer sam kroz njega
djelovao, ili težini okolnosti za koje sam pretpostavljao da je zrak što sam ga udisao. U ovom času viđenja ja sam
iznenada samotnik koji se vidi prognan s mjesta gdje se uvijek nalazio kao građanin. U najdubljoj nutrini onoga što
sam mislio, nisam bio ja.

Tada me spopadne sarkastična strava života, bezvoljnost koja prelazi granice moje osobne svijesti.
Znam da sam bio zabluda i krivi put, da nikada nisam živio, da sam postojao samo zato jer sam vrijeme ispunio sviješću i mišlju.
A dojam koji imam o sebi isti je onaj kao kada se budimo nakon snivanja stvarnih snova, ili kao u onoga koji se, zbog potresa,
oslobodio slabašne svjetlosti tamnice na koju se priviknuo.

Boli me, doista me boli, poput osude na spoznaju, ovo iznenadno poimanje moje prave osobnosti, one koja je uvijek sneno
putovala između onoga što osjeća i onoga što vidi.

Vrlo je teško opisati ono što se osjeća kada se osjeća da se doista postoji, i da je duša stvarno biće, a ne znam koje bi
je ljudske riječi mogle odrediti. Ne znam jesam li u groznici kada se tako osjećam, ili je groznica životnoga spavača prošla.
Ponavljam, ja sam poput putnika koji se iznenada nađe u nekom čudnom gradu a da ne zna kako je tamo stigao, pa mi se događaju
takve stvari koje se gube u sjećanju i dugo vremena bivaju druge. Dugo sam vremena bio drugi — između rođenja i svijesti — a sada
se budim nasred mosta, nagnut nad rijekom, sa spoznajom da postojim i ona je pouzdanija od svega što sam dosad bio. No grad mi je
nepoznat, ulice nove, a zlo nepopravljivo. Pa onda čekam, nagnut preko mosta, da me istina prođe i da mi se ponovno vrati osjećaj
kako sam ništavan i hinjen, pametan i prirodan.

Bio je to časak, već je prošao. Već vidim pokućstvo što me okružuje, crteže na starom papiru na zidu, sunce na prašnjavim oknima.
U jednom sam času vidio istinu. Načas sam u svijesti bio ono što su veliki ljudi bili u životu. Sjećam se njihovih djela i riječi,
i nisam siguran nije li ih isto tako pobjedonosno iskušavao Demon Stvarnosti. Ne znati za sebe znači živjeti. Spoznati sebe, iznenada
kao u ovom pročišćenom času, znači iznenada shvatiti prisno nedjeljivo biće, čarobnu riječ duše. No ta iznenadna svjetlost sve prži,
sve uništava. Ogoljava nas, čak i od nas samih.

Bio je to tek časak, i vidio sam se. Zatim više nisam čak ni znao reći što sam bio. A naposljetku ostaje san, jer ne znam zašto, ali mislim da je smisao u spavanju.

+++

Apstraktna inteligencija posjeduje izvjesni umor i to je najstrašniji umor. Ne iscrpljuje nas kao umor tijela, i ne uznemiruje nas kao umor od osjećajne spoznaje.
To je teret savjesti svijeta, nemoć da se diše dušom.

Tada, kao da u njima zapuše vjetar i kao da su oblaci, sve ideje u kojima smo osjetili život, sve ambicije i nakane na kojima smo zasnovali nadu u nastavak života,
cijepaju se i rastvaraju, udaljavaju se nalik oluji pepeljaste magle, kao dronjci onoga čega nije bilo niti bi moglo biti. A iz poraza se diže čista samoća,
crna i nepomirljiva, pustoga zvjezdanog neba.

Tajna nas života boli i užasava na mnoge načine. Često se nad nas nadvije poput bezoblične sablasti i duša drhti u najvećem strahu —
od bezobličnog utjelovljenja u nebiće.
Nekada je iza nas, vidljiva samo kada se okrenemo da ju vidimo i u svom najdubljem užasu nadasve je istinito da ju ne poznajemo.

No ovaj užas što me danas ukida manje je uzvišen a više mučan. Potiče želju da se ne misli,

žudnju što nikada nisam bio ništa, svjesni očaj svih stanica tijela i duše. To je iznenadni osjećaj zatvorenosti u vječnoj tamnici.
Kamo misliš pobjeći ako je sve samo tamnica?

A zatim me preplavi želja, besmislena, za nekom vrstom satanizma što je prethodio Sotoni, za tim da će se jednoga dana,
jednoga dana bez vremena i tvari, pronaći izlaz izvan Boga i da će najdublji dio nas, ne znam kako, prestati biti dijelom bića ili nebića.

 

originalno objavljeno ovdje: http://fenomeni.me/kamo-mislis-pobjeci-ako-je-sve-samo-tamnica-tema-pesoa/

Oglasi

BESPOSLICA I DOKOLICA

 

1451531_10201813975424807_349417821_n

foto: Ja

Ulomak iz  znanstvenog članka Odgoj i dokolica autorice Rajke Polić

»… na pojmovnoj i jezičnoj razini nije uvijek jasan odnos između slobodnog vremena,
dokolice i besposlice, pa se često iako sasvim pogrešno, poistovjećuje besposlica i dokolica.
No, razlika je među njima velika. Doduše i jedna i druga neka su vrsta slobodnog vremena,
ali dok je besposlica vrijeme u kojem je čovjek slobodan od posla ili rada kao prisilne djelatnosti,
dokolica je naprotiv vrijeme u kojem je čovjek slobodan za neposredno djelatno ostvarenje, za igru, za stvaralaštvo.
Pa ako je slobodno vrijeme zapravo vrijeme slobode, a najbolji su izraz slobode upravo igra i stvaralaštvo,
onda je bit slobodnog vremena dosegnuta tek u dokolici i tek je dokolica pravo slobodno vrijeme, dok je to besposlica tek uvjetno.
Jer ako ne postoje objektivne i subjektivne pretpostavke da se besposlica ispuni bitno ljudskim i oljuđujućim sadržajem,
nego ostaje tek na razini besmislenog nerada, ‘ubijanja vremena’, ili čak potrošačke izmanipuliranosti, ona nije vrijeme mogućnosti
i slobode, već naprotiv vrijeme nemogućnosti i neslobode, tj.neslobodno vrijeme« (Polić Milan).

 

Pred suvremenog se čovjeka neprekidno postavljaju sve noviji i noviji zahtjevi potrošačkog društva
koje treba zadovoljiti da bi se za nagradu dobilo, a zapravo kupilo tzv. »slobodno vrijeme«. Ali
kada se to i dogodi sve je strogo programirano: mjesto, vrijeme, odjeća, obuća, sportske aktivnosti i slično.
Tisuće ljudi provode tzv.»slobodno vrijeme« po istim obrascima. Tako se, međutim, ne provodi dokolica:

»Jer dokolica je stvaranje po zakonima Istine, Dobra i Lijepa. (…) Pitanje DOKOLICE kao stvaranje ‘ni za nuždu ni za nasladu’
tako je bitno pitanje suvremene psihologije, antropologije, sociologije, odnosno apsolutne znanosti rada,
koja može tek doprijeti do pitanja o slobodi. Dokolica i dokonost, razrješenje naučno-tehničkog pozitivizma ‘slobodnog vremena’
odsudno je pitanje suvremene povijesno-kulturne situacije. Ovaj je problem nad-nacionalni, nad-blokovski, nad-klasni –
prema svojem usudu čovječanstvo je jedinstveno« (Despot, 1976., 154 i 158).

S razvitkom kapitalizma novac postaje ne samo »predmet u eminentnom smislu« (Marx, 1967., 307), ili roba svih roba,
nego i vrijednost svih vrijednosti. Samo je ono vrijedno što se može pretvoriti u novac. I vrijeme stoga postaje novac:

»… profesori, moralisti, propovjednici poučavaju narod o poistovjećivanju vremena s novcem:
‘Sjeti se da je vrijeme novac’, piše krajem XVIII. stoljeća Benjamin Franklin. ‘Onaj tko svojim radom može zaraditi
deset šilinga dnevno, a polovicu dana šeta i odmara u svojoj sobi, pa i ako troši svega pet penija na užitke, ne može samo njih računati;
on je povrh toga potrošio ili, bolje, bacio pet šilinga’« (Attali, 1992., 239).

Zahvaćeni tim kapitalistièkim ludilom ljudi pristaju
zarađivati novac žrtvujući dokolicu, da bi zarađenim novcem mogli kupiti besposlicu u kojoj će moći teško zarađeni novac trošiti
na stvari koje im u biti ne trebaju. Sliči to na alkemijski znak zmije koja jede svoj rep simbolizirajući vječno vraćanje istog.
Kakvu priliku još imaju ljudi da ponovno uživaju u dokolici kad je uživanje protjerano iz većine djelatnosti kojima bi se u slobodno vrijeme mogli baviti?
Za kakav odnos prema vremenu, a to prije svega znači prema svijetu i čovjeku, odgajamo djecu ako ih pripremamo samo za rad i eventualno besposlicu,
ali ne i za dokolicu? Zanimljivo je, međutim, da je uživanje bitno u sportu. U novije doba uživanje se u sportu objašnjava koncepcijom flow-a.
Flow je optimalno stanje u kojem se pojedinac nalazi kada je uspostavljena ravnoteža između izazova,tj.zahtjeva određene aktivnosti i razine
sposobnosti pojedinca za takvu akciju. Ali, da bi se doživio flow potrebno je izabrati aktivnost u kojoj se uživa i taj je užitak postao predmet
znanstvenog istraživanja. Da bi se ustanovilo koliko je sportsko natjecanje stres ili uživanje koriste se posebni upitnici koji, između ostalog,
trebaju pokazati odnos sudionika sportskih aktivnosti prema vremenu (Šerbetar i Lorger, 2003., 246–253). Samo po sebi to i nije čudno,
ali kako bi to izgledalo kada bismo nakon nastavnog sata matematike učenicima postavili slična pitanja:
»Jeste li uživali na satu? Mislite li da ste dobro proveli vrijeme? Želite li ponoviti te osjećaje?« Zanimljiv je zaključak rada pod naslovom:
»Školsko sportsko natjecanje – uživanje ili stres« koji glasi: »Djeca moraju uživati u sportu da bi u njemu i ostala« (Šerbetar i Lorger. 2003., 252).
Ali zašto samo u sportu? Zašto ne u bilo kojoj djelatnosti? Pa kad bismo u toj rečenici zamijenili riječ sport riječima matematika, fizika, kemija,
povijest itd., misleći dakako pri tome na školske predmete, dobili bismo tvrdnju da »djeca moraju uživati u matematici, fizici, kemiji, povijesti i
drugim nastavnim predmetima da bi u njima i ostala«. Nad time bi se valjalo zamisliti. Jer to znači da oni koji nešto uče sa zadovoljstvom žele tome
posvećivati svoje vrijeme i nakon nastavnog sata i kasnije u životu, bez prisile, vođeni vlastitom željom i zadovoljstvom učenja.

Zašto nas taj zahtjev ne čudi kada je sport u pitanju, već nam se čini jasnim i razuman, dok u odnosu na ostale nastavne predmete izgleda utopijski i nerealno?
Sportske su aktivnosti u školi prostor koji je zadržao pravo na igru i zadovoljstvo dok su ostali nastavni predmeti svedeni na više-manje suhoparno učenje činjenica.
Tako naučene činjenice trebale bi navodno pomoći učenicima u životu, kad nakon deset i više godina završe školovanje. To što se,u današnje doba,svijet za deset
godina promijeni toliko da ćete činjenice biti tek mrtvi podaci iz prošlosti, ništa ne mijenja u školskoj praksi. Užitak igre dozvoljen u sportskim aktivnostima
ne uvodi se u ostale nastavne predmete kao da bi to za njih bilo nedostojno.
Dakako, profesionalizmom i u sportu potiskuje užitak igre,
pa ona gubi na svojoj začaranosti, ona je »raščarana« (Žugić, 2000., 118). Prostor se igre sve više sužava.

»Prostor joj je i antropološki sužen: danas se uistinu igraju samo djeca, premda i ona sve manje, a odrasli se usude ludovati jedino u vrijeme karnevala i poklada.« (Žugić, 2000., 118)

Svijet je postao užurban i smrknut, a odrasli ili tek samo ostarjeli ljudi prečesto izgovaraju problematičnu frazu:
»Nemam vremena za igranje, moram raditi«. Pritom se prave ozbiljni kao da su izrekli nekakvu mudrost, a ne opisali žalosno stanje svojih života.
Povlačenje igre iz područja sporta Johan Huizinga je prepoznao kao simptom »sumraka civilizacije« (ugiæ, 2000., 121). I sport je sve manje igra, a sve više mukotrpni rad.
Zorni prikaz čovjekove doživljajnosti u profesionalnom sportu su fotografije u sportskim novinama.
One su izrazito upečatljive jer prikazuju dinamične akcije, vratolomne događaje i naprezanja ljudskog tijela do krajnjih granica njihovih mogućnosti.
Lica sportaša koncentrirana su do grča u nastojanju da ovladaju svojim tijelom i postignu željeni domet. Ali ti se sportaši ne smiju, oni ne uživaju i
jedva da se na njihovim licima mogu nazrijeti tragovi zadovoljstva. Jer, izrazi »oduševljenja« nakon danoga gola, postignutog rezultata i sl. više su
izrazi »grčevitog olakšanja«, »ventiliranja potisnutog straha« i oslobađanja emocionalnog pritiska, nego izrazi istinskog zadovoljstva i sreće.
Toliko više djeluje ohrabrujuće informacija o UNICEF-ovom istraživanju provedenom 2001. godine, u sklopu projekta Mladi glasovi koji je imao za cilj ispitati koje
probleme djeca i mladiu Europi i Srednjoj Aziji smatraju najvažnijima. U okviru tog istraživanja postavljeno i pitanje: »Koliko su djeca sretna?«
Na to pitanje

»dvije trećine ispitanika odgovorilo je da se uglavnom stalno osjećaju sretnima,
što je izraženije u zemljama Zapadne Europe nego u tranzicijskim zemljama.
Općenito, sretnijima se osjećaju djevojčice i gradska djeca. Trideset posto
izjavljuje da su sretni samo ponekad, jedan posto da gotovo nikad nisu sretni,
uglavnom iz siromašnih obitelji.
Izvor je radosti za 61 posto djece druženje s prijateljima,
54 posto sretno je s članovima obitelji, 41 posto sretno je
zbog uspjeha u školi,
a 36 posto veselje nalazi u igri
u slobodno vrijeme« (Školske novine, 2003., 16).

Slobodno interpretirana poruka djece glasila bi: volimo se družiti, biti sigurni u obitelji, afirmirati se u školi te se igrati u slobodno vrijeme.
Kako su jednostavno djeca postavila formulu za sreću prepoznajući se kao društvena bića koja imaju potrebu za ljubavlju, samopotvrđivanjem i učenjem
i koja još nisu otuđena napustila svijet igre u dokolici.
Kod odraslih ljudi, naprotiv, izvor radosti teško je odvojiv od novca koji im zastire vidik i prečesto postaje uvjet sreće. Pa kako novca nikada nema dovoljno, sreća ljudima
postaje nedostižna kao da se kreće brzinom svjetlosti. Objašnjava li to sve veću užurbanost i kronični nedostatak vremena u suvremenom stilu života.
Kao da ljudi pokušavaju uhvatiti »pravi trenutak«. Ali, nemaju li naprotiv veće izglede za to upravo oni koji, nasuprot uurbane gomile »spavača«,
stoje i »budni« čekaju da Kairos naiđe? Ne bi li se zajedno s Kunderom trebalo zapitati:
»Zašto je nestalo užitka polaganosti?
Ah, gdje li su negdašnje dangube?
Gdje li su ti heroji dokoličarenja iz narodnih pjesama,
lutalice što se vuku od mlina do mlina i spavaju pod zvijezdama?
Zar su iščezli zajedno s šumskim puteljcima, livadama, proplancima, zajedno s prirodom?
Češka poslovica opisuje njihovu slatku besposlicu metaforom: promatraju Božje prozore.
Onaj koji promatra Božje prozore ne dosađuje se, sretan je. U našem svijetu dokonost se pretvorila u besposlenost, što je nešto posve drugo.
Besposličar je frustriran, dosađuje se, u neprestanu je traženju pokreta koji mu nedostaje« (Kundera, 1997., 6).

Tim odlomkom Kundera točno pogađa u bit uobičajene ljudske uurbanosti i nesreće,
pronicljivo završavajući svoj roman Polaganost (1997.) pozivom kavaliru koji se ne žuri i koji u polaganosti uživa život:

»Molim te, prijatelju, budi sretan. Nejasno osjećam da je u tvojoj sposobnosti da budeš sretan naša jedina nada« (Kundera, 1997., 78).

Uočivši grešku u tkanju današnjeg stila života Kundera je parao nit odlazeći sve dalje u prošlost tražeći ono vrijeme u kojem se tkanje može nastaviti bez te pogreške.
Nije slučajno da je morao otići više od dvije stotine godina unatrag da bi naišao na polaganost i sreću.
Upravo u zadnjih dvije stotine godina vrtoglavo se razvija kapitalizam koji na svakom koraku podriva i
ideološki napada dokolicu i profinjenost polaganosti jer one ne donose profit. Treba raditi, a ne dangubiti
poručuje maksima »vrijeme je novac«. Veliko je, međutim, pitanje gube li dan oni koji rade ili oni koji se igraju.
Djeca (i odrasli) su u igri i nakon nje sretni. Radnici su nesretni dok rade, a olakšanje im dolazi tek nakon završetka radnog dana.

https://hrcak.srce.hr/file/9547

 

Nemam vremena biti zaposlen

,,mm

Ilustracija: Ja

Naslov originala: Alla ricerca di risorse oscure, Machete, br. 2, 4/2008, Italia
S talijanskog prevela: Erika Preden

Objavljeno na anarhisticka-biblioteka.net

Svi znamo da nezaposlenost neće biti nikada iskorijenjena. Poduzeće neuspješno posluje? Otkazi! Poduzeće uspješno posluje? Investiranje u automatizaciju i otkazi! Nekada su bili potrebni radnici da bi postojao rad, danas treba postojati posao da bi bilo radnika. Ali nitko ne zna što će s njima, strojevi rade brže i isplativiji su. Automatizacija je oduvijek bila san čovječanstva, već je prije dvije tisuće tristo godina Aristotel tvrdio: „Kad bi svaki alat mogao izvršavati sam, bez naredbi, svoje radnje, kad bi na primjer čunci tkalaca sami tkali, voditelju radionice ne bi više trebala pomoć, a vlasniku robovi.”

Danas se taj san ostvario i pretvorio u moru, jer društveni odnosi nisu napredovali kao tehnika, možda su čak nazadovali zbog te iste tehnike. I taj je proces ireverzibilan: radnici neće nikada zamijeniti robote. A i na onim mjestima gdje je „ljudski” rad još neophodan, delokalizira se u zemlje s nižim dohocima ili se pak uvoze imigranti koji će raditi potplaćeni, u silaznoj spirali koju bi samo restauracija ropstva mogla zaustaviti.

Svi znaju, ali nitko ne smije reći. Službeno, „borba protiv nezaposlenosti” je glavna briga. Mešetari se statistikama, nezaposleni se „upošljavaju” u vojnom smislu riječi, umnožavaju se zamorne kontrole. No, budući da su, usprkos svemu, slične mjere nedovoljne, nadopunjene su zloslutnim ćudoređem koje tvrdi da su nezaposleni sami odgovorni za situaciju u kojoj se nalaze te da moraju stoga aktivno tražiti posao. Samo kako bi ugurali stvarnost u model propagande.

„Nezaposlenost” je zaista ružna riječ, negativna predodžba, naličje ordena rada. Nezaposlena osoba je samo radnik bez rada. Navedena definicija ne govori ništa o osobi kao pjesniku, kao lutalici, kao tražitelju, kao biću koje diše. U javnosti imamo pravo govoriti samo o nedostatku radnih mjesta. Samo u privatnosti, daleko od novinara, sociologa i drugih piskarala, možemo glasno reći što nam leži na srcu: „Upravo sam dobio otkaz, sjajno! Napokon ću moći svake večeri tulumariti, imat ću vremena kuhati, voditi ljubav kad poželim.”

Da li je potrebno ukinuti ovu razdvojenost između privatnih vrlina i javnih mana? Kažu nam da nije vrijeme, da bi zvučalo kao provokacija, da bi pristali na igru buržuja. Desetljeća unazad radnici su mogli dovesti u pitanje svoj posao, i sâm posao. Danas se trebaju smatrati sretnicima iz jednostavnog razloga što nisu žrtve „nezaposlenosti”, dok se nezaposleni moraju osjećati nesretnima zbog same činjenice što nemaju posao. Možemo se samo nasmijati ovakvoj ucjeni!

Kad se etika rada izgubi, strah od nezaposlenosti ostaje najčvršći bič za jačanje servilizma. Schmilinsky, poslovni savjetnik za eliminaciju neradnika, objasnio je to vrlo jednostavno: „U jednoj ergeli vi odlučujete koji će konj biti nagrađen, a koji neće dobiti ništa. Poduzeća koja danas žele preživjeti moraju ponekad biti neumoljiva. Previše dobrote može im slomiti kičmu. Ja savjetujem mojim klijentima da rukovode željeznom šakom u baršunastoj rukavici. Kad se danas radnici osvrnu oko sebe vide svugdje ukinuta radna mjesta. Nitko ne želi biti zamijećen zbog neumjesnog ponašanja. Poduzeća sve češće koriste taj osjećaj nesigurnosti kako bi što više smanjila broj izgubljenih radnih sati.”

Rad je samo stvar preživljavanja. Postolar i ebanist su bili ponosni na svoju umjetnost, a radnici brodogradilišta su bili ganuti porinućem broda kojeg su oni izgradili. Ali, taj osjećaj vrijednosti, korisnosti, sebi i drugima, nestao je u 95% džobova. „Uslužne” djelatnosti zapošljavaju samo poslugu i informatičke pomoćnike koji nemaju nikakvog razloga za ponos. Od zaštitara do stručnjaka alarmnih sistema, čopor pasa čuvara plaćen je samo za nadziranje, da bude plaćeno ono što bi bez njih moglo bilo besplatno. Čak je i liječnik samo trgovački predstavnik farmaceutskih multinacionalnih kompanija. Tko još može tvrditi da je koristan drugima? Više se ne postavlja pitanje „Čemu služi?”, već „Koliko je isplativ?”. Jedini cilj svakog posla je povećati profit poduzeća, kao što se jedini odnos radnika sa radom svodi na dohodak koji će dobiti.

Nezaposlenost postoji upravo zato što je novac, a ne takozvana društvena korist, osnovni cilj rada. Potpuna zaposlenost znači gospodarska kriza, nezaposlenost je zdravlje tržišta. Što se zbiva kad poduzeće objavi brojne otkaze? Dioničari skaču od sreće, špekulanti aplaudiraju strateškoj obnovi, dionice rastu, a iduća bilanca će potvrditi tako ostvareni dobitak. Možemo stoga slobodno tvrditi da nezaposleni stvaraju više profita od svojih bivših kolega. Bilo bi, dakle, sasvim logično da budu nagrađeni za njihov doprinos rastu, da budu plaćeni za svoj nerad.

Razmotrimo stav suprematista Kazimira Maljeviča koji je 1921. napisao: „Novac nije ništa drugo do djelić lijenosti. Što ćemo ga više imati, više ćemo poznavati radost lijenosti. […] Samo oni koji su se domogli kapitala mogu uživati u lijenosti. Na taj se način kapitalistička klasa oslobodila rada, od kojeg se čitavo čovječanstvo treba osloboditi.” Nezaposlena osoba nije nesretna zato što je bez posla, već zato jer nema novaca. Zato nemojmo više govoriti o „natječaju za radno mjesto”, nego o „natječaju za novac”, nije „aktivno traženje zaposlenja” već „aktivno traženje novca”. Stvari će biti puno jasnije. Budući da ne spadamo u povlašteni krug izrabljivanih na radnom mjestu, trebamo nadomjestiti ovaj nedostatak tražeći opskurne resurse. To ne znači da propagiramo nešto što je već tamo, što je dovoljno prigrabiti i uživati. Trenuci ukradeni radnim obavezama samo su kratkotrajne evokacije beztržišnog svijeta.

Nezaposlena osoba je nesretna i zato što joj posao predstavlja jedinu poznatu društvenu vrijednost. Ne zna što da radi, dosadno joj je, ne pozna više nikoga jer se društveni odnosi svode na radne kolege. Isto vrijedi, međutim, i za umirovljenike. Očigledno je da uzrok ove egzistencijalne bijede trebamo tražiti u poslu, a ne u samoj nezaposlenosti.

No, svi nezaposleni imaju na raspolaganju jednu neprocjenjivu stvar: vrijeme. Eto što bi moglo predstavljati povijesnu priliku, mogućnost življenja značajnog i radnosnog života, razumnog i strastvenog. Možemo definirati naš cilj kao osvajanje oduzetog nam vremena. Tko nije zaposlen je, prema tome, sve osim neaktivan, dok se tobožnje „aktivno stanovništvo” može samo pasivno pokoravati sudbini i naređenjima superiornih na društvenoj ljestvici. Dobrovoljno nezaposleni imaju toliko toga za učiniti, otkriti, izumiti, sanjati i zato nemaju vremena biti zaposleni. Kao što je rekao jedan kriminalac, slavnih avantura: „Nisam želio da moj život bude određen odmah na početku i da drugi odlučuju o njemu. Ako sam u šest ujutro htio voditi ljubav, želio sam imati vremena bez da se obazirem na sat. Želio sam živjeti bez satnica, smatrajući da se prvo čovječje ropstvo pojavilo računanjem vremena. Odzvanjale su mi u glavi sve fraze svakidanjeg života… Nemam vremena za…! Stići na vrijeme…! Iskoristiti vrijeme…! Gubiti vrijeme…! Ja sam želio „imati vremena za živjeti”, a ne bih ga imao da sam postao njegov rob. Bio sam svjestan neracionalnosti moje teorije, neprimjenjive na ovo društvo. No, što je u stvari ovo društvo, sa svim svojim finim principima i zakonima?”

Netko će prigovoriti da nazaposlena osoba ne radi samo u današnjem smislu riječi „rad”, to jest „plaćeni rad”. Trebam naglasiti da je tražiti plaćeni rad isto toliko odvratno koliko i tražiti ropski rad. Postoje samo dva oblika rada: plaćeni i ropski. Naravno, postoje i studenti, umjetnici i drugi hvastavci koji pri pisanju i najmanjeg komada papira ili pri ispijanju najmanjeg bokala ističu kako su nešto važno „radili”. No, i brojni „subverzivni” pri organiziranju antikapitalističkih „seminara” moraju unijeti „produktivne rasprave” u „radne grupe”. Bijednih li riječi, bijednih li ideja.

Nije samo danas riječ „rad” obilježena tugom. Arbeit se vjerojatno formirala na nestalom njemačkom glagolu čije je značenje bilo „biti siroče, biti dijete korišteno za teške fizičke zadatke”, glagol izveden iz indoeuropske riječi Orbhos, „siroče”. Sve do modernog njemačkog jezika riječ arbeit je označavala „muku, napor, nedostojnu aktivnost” (u ovom smislu izraz „sretan nezaposlen” postaje pleonazam). I latinski labor označava muku i napor. U romanskim jezicima stvar je još očitija pošto travail, trabajo, travaglio dolaze od latinskog tripalium, trozuba sprava za mučenje robova. Dok Biblija sa formulom: „Tko ne radi nema pravo jesti” postavlja temelje gospodarske ucjene, čije smo svi žrtve, Luter je otišao korak dalje promičući rad kao duhovnu vrijednost, ljudsku predestinaciju na ovome svijetu. Citat: „Kao što je ptica rođena da leti tako je čovjek rođen da radi”. Netko bi nam mogao prigovoriti da je ovo dokazivanje riječima nevažno. No, činjenica da se „piće” poistovjećuje sa „Coca-Colom”, „kultura” s „Umbertom Ecom”, „aktivnost” s „radom” ne može proći bez teških posljedica.

Čim se postavi pitanje rada ili nezaposlenosti odmah se pojave moralne kategorije. Navedena je sklonost postala sve češća, dovoljno je prelistati novine: „Jedna je svjetonazor nadvladao drugi, izjavljuje stručnjak iz Washingtona. Umjesto da se gospodarski razlozi smatraju uzrokom siromaštva, nova teorija, koja trenutno dominira, vidi siromaštvo kao rezultat lošeg moralnog ponašanja.” Kao u vrijeme kad se svećenstvo plašilo gubljenja monopola nad dušama, moral je danas pokušaj popunjavanja rastuće raspukline između realnosti i njene ideološke slike. Tko kaže nezaposlenom „zgriješio si”, očekuje da će se ovaj pokajati ili opravdati svoju vrlinu. U oba će slučaja priznati postojanje grijeha. Neki nazaposleni pokušavaju suzama izazvati suosjećanje ovog svijeta, ali svijet se može, u najboljem slučaju, samo sažaliti nad njima. Samo uzvišeni osmjeh može ozbiljno zbaciti moral.

Paul Lafargue sa svojim djelom „Pravo na lijenost” ostaje, nesumnjivo, bitan inspirator:

„Ekonomisti ponavljaju radnicima: — Radite da bi povećali društvenu dobrobit! — Ipak, jedan im ekonomist, Destutt de Tracy, odgovara: — Siromašne zemlje, tamo narod dobro živi; bogate zemlje, tamošnje je stanovništvo obično siromašno. — No, ekonomisti, ograničeni i zaglupljeni vlastitim gakanjem, nastavljaju i dalje ponavljati: — Radite, stalno radite, za vašu dobrobit. — […] Radite, radite, kako bi, postajući sve siromašniji, imali više razloga za rad i bijedu.”

Međutim, mi nismo od onih koji traže pravo na lijenost. Lijenost je samo suprotno od marljivosti. Gdje nije priznat rad, ne može biti ni lijenost. Nema mana bez vrlina (i obrnuto). Već od Lafargueovog doba postaje jasno da je takozvano „slobodno vrijeme” dopušteno radnicima zapravo često dosadnije od samog posla. Tko bi želio živjeti samo od televizije, interpasivnih igrica i turističkih naselja? Problem nije, dakle, kao što je tada mogao misliti Lafargue, kako jednostavno smanjiti radno vrijeme da bi se povećalo „slobodno”? Zato smo solidarni sa španjolskim radnicima koji su, na pokušaj zabrane sieste pod izlikom usklađivanja s europskim tržištem, odgovorili da bi trebalo biti obrnuto, to jest da bi Europska Unija trebala uvesti „euro-siestu”.

Da razjasnim, ne volim podjele radnog vremena, po kojima bi sve savršeno funkcioniralo kad bi svako radio samo pet, tri ili dva sata dnevno. Kakvo je to komadanje? Da li možda gledam koliko mi vremena treba da pripremim ručak mojim prijateljima? Računam li vrijeme koje provodim pišući ovaj tekst? Da li se broji vrijeme kada se voli?

Ali ne može zbog toga ne-rad predstavljati novu utopiju, ako utopist mora pripremiti precizan projekt jedne idealne građevine i zatim čekati da se svijet slije u taj model. Tko ne radi može eksperimentirati s mjestima i predmetima koji su mu nadohvat ruke. On ne gradi sistem, nego istražuje sve mogućnosti i koristi sve šanse da poboljša vlastiti život.

Kaže jedan poštovani dopisnik:

„Da li se radi se o postizanju društvenog priznanja uz konsekventnu bezuvjetnu novčanu naknadu ili o subverziji sistema putem ilegalnih akcija kao što je neplaćanje struje? Veza između ove dvije strategije ne izgleda baš logična. Ne bih rekao da mogu biti istovremeno društveno prihvaćen i poticati protuzakonite akcije.”

Sumnjamo da zaista postoje fanatici ilegalnosti. U raznolikim pokušajima dostizanja (vlastite) dobrobiti netko izabire i legalne putove, koristeći sistem državne novčane podrške. Uostalom, nekadašnji zločini su današnja prava (dovoljno se sjetiti prava na štrajk) i mogu ponovno postati zločini. No, nadasve, ne radi se o traženju ili odbijanju a priori društvenog priznanja. Jednostavno, umjesto da se obratimo državi ili njenim službenim organima, obratit ćemo se Gospodinu Svima.

Trenutno postoje različiti pokreti i inicijative protiv mjera štednje, protiv nezaposlenosti, protiv neoliberizma itd. No, pitanje je: što trebamo podržati? Zasigurno ne socijalnu državu ili nekadašnje puno radno vrijeme (koji imaju šanse da se preporode kao i parna lokomotiva). Sve se može desiti, i ono najgore. Moglo bi se, u apsurdu, dozvoliti nezaposlenima da uzgajaju svoje mahunarke i da improviziraju svoje društvene odnose na neobrađenim površinama zagađenim postmodernizmom, dok ih izdaleka nadzire elektronička policija, a zatim da ih se izruči nekoj mafiji, kako bi imućna manjina mogla napredovati bez prepreka. Trebamo tražiti izlaz iz ovih zastrašujućih alternativa. To je stvar principa.

Još jedna riječ koju je propaganda iskrivila je „isključenje”. Nezaposleni su isključeni iz društva, dok dobre duše traže njihovu reintegraciju. Ali, isključeni iz čega? Jedan Unescov humanitarac dao je jasan odgovor na „društvenom summitu” u Kopenhagenu: „Prvi korak pri društvenoj integraciji sastoji se od dobrovoljnog izrabljivanja”. Hvala na pozivu!

Prije tri stoljeća seljani su dizali poglede pune zavisti prema vlastelinskom dvorcu i s pravom se osjećali isključeni iz njegovog bogatstva, plemićkih udobnosti, dvorskih umjetnika i kurtizana. No, tko bi danas htio živjeti životom upravitelja pod stresom, kojem je um ispunjen nizovima beživotnih cifri, tko bi želio ljubiti njegove izblajhane tajnice, piti njegova sofisticirana vina, umrijeti od njegovog infarkta? Vrlo se rado isključujemo iz dominantne apstrakcije.

U siromašnim zemljama milijuni ljudi žive na rubovima putova tržišnog gospodarstva. Svakodnevno nam novine prenose bijedu takozvanog „trećeg svijeta”, deprimirajući slijed ratova, gladi, diktatura i epidemija. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma činjenicu da uz ovu bijedu (velikim dijelom uvedenu) postoji i drugačija stvarnost; intenzivan društveni život zasnovan na predkapitalističkim tradicijama i običajima; bogata društva u usporedbi s njima izgledaju samrtno. U tim se zemljama „rad bijelog čovjeka” prezire „zato što mu nema kraja”, za razliku, na primjer, od somalijskih obrtnika koji potroše zaradu svojeg rada jednim potezom, na velikoj godišnjoj svečanosti. Radi se o poznatoj formuli: sklonost osoba zabavi je obrnuto proporcionalna Bruto domaćem proizvodu pro capite.

„Siromašni su bogatiji nego što se tvrdi i nego što oni sami misle. Nevjerojatna radost života koja pogađa mnoge promatrače afričkih periferija vjerodostojnija je od deprimirajućih objektivnih procjena državnih aparata, koji primjećuju samo pozapadnjačeni dio bogatstva i siromaštva”, tvrdi jedan sociolog. Naravno, u ovakvim slučajevima postoji rizik da Europljanin zapne o površnu egzotičnost. Ali, dovoljno je obratiti pažnju na priče samih useljenika, koji iz osobnog iskustva poznaju oba svijeta, da bi se uvjerili u prednost Juga glede društvenih odnosa.

Mogli bi mnogo toga naučiti i odučiti od Afrike i drugih ne-zapadnih kultura. Ne radi se, dakako, o oponašanju drevnih običaja, kao nekadašnji hipiji, već o traženju, bez ikakvih pretenzija kopiranja originala, svježih izvora nadahnuća (kao što su u prošlosti Picasso i dadaisti bili nadahnuti afričkom umjetnošću). Mada ne poistovjećujem bogatstvo s brdom novčanica, plazma televizorima, velikim automobilima i sličnim stvarima, ostaje činjenica da moramo krenuti od nule. Pred nama stoji široko eksperimentalno polje, na kojem možemo tražiti opskurne resurse.

Mladen Stilinović: Pohvala lijenosti

radio gornji grad

1. a. mladen stilinović

Kao umjetnik učio sam i od istoka (socijalizma) i od Zapada (kapitalizma). Naravno, sada kada su se granice i politički sistemi promijenili, takvo iskustvo više neće biti moguće. Ali ono što sam ja naučio iz tog dijaloga ostaje mi. Gledanje i poznavanje umjetnosti Zapada navelo me je ovih dana na misao da na Zapadu ne može biti umjetnosti. Ne tvrdim da je nema. Zašto ne može biti umjetnosti na Zapadu? Odgovor je vrlo jednostavan. Umjetnici Zapada nisu lijeni. Umjetnici s istoka su lijeni, a hoće li oni sada kada više nisu umjetnici Istoka ostati lijeni, to ćemo vidjeti.

Lijenost je odsustvo pokreta i misli, samo tupo vrijeme – potpuna amnezija. Ona je također ravnodušnost, buljenje ni u šta, neaktivnost, nemoć. Ona je čista glupost, vrijeme bola, uzaludne koncentracije. Sve te vrline lijenosti važni su činioci umjetnosti. Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati.

Umjetnici Zapada nisu…

View original post još 341 riječ

u znoju lica svog? (ulomak iz Pierre Clastres, Društvo protiv države)

nagovor na filosofiju

Da li je ekonomija primitivnih društava zaista ekonomija „preživljavanja“? Ukoliko insistiramo na doslednoj primeni reči, i ako onda pod ekonomijom preživljavanja ne podrazumevamo samo odsustvo tržišne ekonomije i viška vrednosti – što je inače truizam – onda zapravo tvrdimo da taj oblik ekonomije omogućava društvu tek puki opstanak. Drugim rečima, to znači da ta društva neprestano mobilišu svoj celokupni proizvodni potencijal samo zato da bi proizvela minimum sredstava za život.

Pojam ekonomije preživljavanja sadrži jednu upornu predrasudu koja, da čudo bude veće, često ide ruku pod ruku sa isto tako kontradiktornim i jednako raširenim shvatanjem da je Divljak lenj. Dok se u našem vulgarnom rečniku odomaćio izraz „raditi kao crnac“, u Južnoj Americi postoji izraz „lenj kao Indijanac“. Ali, ne može i jedno i drugo: ili čovek u primitivnim društvima (američkim i drugim) živi u ekonomiji preživljavanja i najveći deo vremena provodi u potrazi za hranom – ili ne živi…

View original post još 932 riječi

PRONAĆI SMISAO ŽIVOTA – PISMO HUNTER S.THOMPSONA

6 001

crtež: Ja

Dragi Hume

Pitaš me za savjet: ah, to je tako ljudski i opasno! Jer dati savjet čovjeku koji pita što da učini sa svojim životom blisko je egomaniji. Usmjeriti čovjeka prema pravom i ultimativnom cilju – usmjeriti dršćući prst u PRAVOM smjeru nešto je što bi samo budala preuzela na sebe.

Nisam budala, ali cijenim tvoju iskrenost u traženju savjeta. No tražim od tebe da se, kad čitaš što ti pišem, sjetiš da svi savjeti mogu samo biti proizvod čovjeka koji ih daje. Ono što je istina za nekog može biti katastrofa za nekog drugog. Jer ja ne gledam život kroz tvoje oči, ni ti kroz moje. Kad bih ti pokušavao dati određeni savjet, to bi bilo kao da slijepac vodi slijepog.

I zaista, to i JEST pitanje: treba li plutati s plimom, ili plivati prema cilju. To je izbor koji, prije ili kasnije, svjesno ili nesvjesno, svi moramo proći u životu. A toliko malo ljudi je toga svjesno! Sjeti se bilo koje odluke koju si ikad donio, a imala je utjecaja na tvoju budućnost: možda sam u krivu, ali ne vidim kako je to moglo biti bilo što osim izbora, koliko god indirektnog – između dvije stvari koje sam spomenuo: plutanje ili plivanje.

No zašto ne plutati ako nemaš cilj? To je drugo pitanje. Nesporno je da je bolje uživati u plutanju nego plivati u nesigurnosti. Pa kako onda pronaći cilj? Ne zamak u oblacima, već pravu i opipljivu stvar. Kako čovjek može biti siguran da ne hvata “veliku planinu od slatkiša”, neki primamljivi slatki cilj koji ima malo okusa i nimalo sadržaja?

Odgovor – i, na neki način, tragedija života, leži u tome što pokušavamo razumjeti cilj, a ne čovjeka. Određujemo cilj koji od nas zahtijeva određene stvari i potom te stvari činimo. Prilagođavamo se zahtjevima koncepta koji ne može biti ispravan. Recimo da ste htjeli postati vatrogasac kad ste bili mali. S određenom dozom sigurnosti mogu pretpostaviti da više ne želite biti vatrogasac. Zašto? Jer se vaša perspektiva promijenila. Nije se promijenio koncept vatrogasca, već vi. Svaki je čovjek zbroj ukupnih reakcija na iskustvo. Kako se vaše iskustvo mijenja i povećava, postajete drugim čovjekom, i stoga se mijenja vaša perspektiva. To se nastavlja do unedogled. Svaka reakcija je proces učenja; svako značajno iskustvo mijenja vašu perspektivu.

Stoga se čini pomalo glupo, ne čini li se, prilagođavati svoje živote zahtjevima cilja kojeg svaki dan vidimo drukčije? Kako bismo ikad očekivali da tako dođemo do ičega osim možda do uznapredovale neuroze?

Stoga, odgovor se ne bi uopće trebao baviti ciljevima, ili bar ne opipljivim ciljevima. Bile bi potrebne hrpe papire koje bi razvile tu temu do ispunjenja. Pitaj boga koliko je knjiga napisano na temu “smisla čovjeka” i sličnih stvari, i pitaj boga koliko je ljudi već promišljalo o toj temi. (Izraz “pitaj boga” koristim samo slikovito). Nema baš nekog smisla da ti tako nešto pokušavam sumirati, jer sam prvi koji priznaje apsolutni nedostatak vlastitih kvalifikacija za svođenje smisla života na jedan ili dva odlomka.

Pokušavat ću se kloniti izraza “egzistencijalizam”, ali možeš o njemu misliti kao o vrsti ključa. Također možeš probati s knjigom koja se zove “Biće i ništavilo”, i drugom koja se zove “Egzistencijalizam: od Dostojevskog do Sartrea.” Ovo su samo prijedlozi. Ako si generalno zadovoljan s tim što jesi i što radiš, tada ih izbjegavaj u širokom luku. (Ne muti vodu bez veze). No vratimo se na odgovor. Kao što rekoh, položiti svoju vjeru u opipljive ciljeve, u najmanju ruku, ne čini se mudrim. Stoga ne težimo tome da postanemo vatrogasci, ne težimo tome da postanemo bankari, ni policajci, ni doktori. TEŽIMO TOME DA POSTANEMO MI SAMI.

No nemoj me krivo shvatiti. Ne želim reći da ne možemo BITI vatrogasci, bankari ili doktori – ono što želim reći je da cilj moramo prilagoditi pojedincu, a ne tjerati pojedinca da se prilagodi cilju. U svakom čovjeku, isprepletena kombinacija nasljednih i okolinskih elemenata proizvela je određene sposobnosti i želje – uključujući i duboko ukorijenjenu potrebu da funkcionira na takav način da njegov život bude SMISLEN. Čovjek treba BITI nešto; treba značiti.

Dakle, kako ja to vidim, formula ide nekako ovako: potrebno je izabrati put koji daje tvojim SPOSOBNOSTIMA da funkcioniraju s maksimalnom efikasnošću prema zadovoljenju tvojih ŽELJA. Čineći to, ispunjavaš potrebu (daješ si identitet funkcionirajući u određenom obrascu prema određenom cilju), izbjegavaš frustraciju vlastitih potencijala (biranje puta koje ne stavlja ograničenja na vlastiti razvoj) i izbjegavaš teror gledanja svog cilja kako vene ili gubi privlačnost kako mu se približavaš (umjesto da se prilagođavaš kako bi ispunio zahtjeve onoga što tražiš, prilagodiš cilj da bude u skladu s tvojim vlastitim sposobnostima i željama).

Ukratko, ne treba posvetiti život dosezanju unaprijed definiranog cilja, već treba izabrati način života za koji ZNAŠ da ćeš u njemu uživati. Cilj je apsolutno sekundaran: funkcioniranje prema cilju je bitno. I pomalo je suludo reći da čovjek MORA funkcionirati u obrascu koji je odabrao; jer odrediti drugom čovjeku da definira tvoje ciljeve znači odreći se jednog od najsmislenijih aspekata života – definitivnog akta volje koji čovjeka čini pojedincem.

Pretpostavimo da misliš da imaš izbor slijeđenja osam puteva (svi su, naravno, unaprijed definirani). I pretpostavimo da ne vidiš nikakvu stvarnu svrhu u nijednom od tih osam. TAD – i ovo je bit svega što sam rekao dosad – MORAŠ PRONAĆI DEVETI PUT.

Naravno, to nije tako lako kako se čini. Živio si relativno uski život, vertikalnu prije nego horizontalnu egzistenciju. Stoga nije teško razumjeti zašto se osjećaš tako kako se osjećaš. No čovjek koji odgađa vlastiti IZBOR neizbježno će doći do toga da će njegov izbor odrediti okolnosti.

Stoga, ako se ubrajaš u nezadovoljne, tada nemaš izbora nego ili prihvatiti stvari takve kakve jesu ili najozbiljnije potražiti nešto drugo. No pazi se traženja ciljeva: traži način života. Odluči kako želiš živjeti i tada vidi što možeš raditi kako bi zaradio UNUTAR tog načina života.

No ti kažeš: “Ne znam gdje da tražim, ne znam što da tražim.” U tome i jest bit. Isplati li se napustiti ono što imam kako bih tražio nešto bolje? Ne znam – isplati li se? Nitko to ne može odlučiti umjesto tebe samog. No već samo i ODLUKOM DA TRAŽIŠ, krećeš na put prema donošenju izbora.

Ako se ne zaustavim, od ovog će teksta nastati knjiga. Nadam se da nije tako zbunjujući kako se na prvi pogled čini.Naravno, imaj na umu da je ovo MOJ POGLED na stvari. Ja mislim da je primjenjiv i općenito, no ti možeš ne misliti. Svatko od nas treba stvoriti vlastiti kredo – ovo je moj.

Ako ti se bilo koji dio ne čini smislenim, slobodno mi ukaži na to. Ne pokušavam te poslati na put do Valhalle, samo pokušavam ukazati na to da nije nužno prihvatiti izbore koje ti daje život kakvog poznaješ. Postoji više od toga- nitko NE MORA raditi nešto što ne želi ostatak svog života. No ipak, ako tako završiš, svakako se nastoji uvjeriti da si to MORAO. U tome nećeš biti sam.

I to je to za sad. Dok se ponovo ne čujemo, ostajem,

Tvoj prijatelj,

Hunter

 
Copyright Existentia 2015
NGI Existentia

 

Save

Save

DIJALOG I TOLERANCIJA

Ilustracija: Ja

hgh-001

 

Đuro Šušnjić, Dijalog i tolerancija, Čigoja štampa, Beograd, 1997.

Za istinski razgovor nisu potrebna nikakva pravila, već iskreni susreti ljudi sa različitim pogledima ne svet: samo iz tih duhovnih susreta rađa se smisao za trpeljivost i vrednovanje tuđeg stava. Ljudi sa boljom dušom mogu se bar razumjeti , ako ne i sporazumjeti. Oni kojima je važnije da istaknu pravila prije same stvari o kojoj se razgovara, i nesvjesno potvrđuju da im je više stalo do forme nego do suštine. Sva ta pravila za vođenje razgovora, razrađena do pojedinosti, samo su smetnje neusiljenom odvijanju razgovora.

”Mi , doduše, kažemo da neki razgovor vodimo, no što je razgovor više pravi razgovor, utoliko manje je vođenje razgovora podložno volji jednog ili drugog partnera.Tako pravi razgovor nikada nije onaj koji smo mi htjeli da vodimo. Naprotiv, općenito je pravilnije reći da mi u razgovor dospijevamo, ako ne čak i da se u razgovor zaplićemo. Ono, kako tu jedna riječ proizlazi iz druge, kako razgovor doživljava obrte, kako se nastavlja i dovršava, moglo bi, zaista, biti jedna vrsta vođenja, ali u ovom vođenju su partneri razgovora manje voditelji nego vođeni. Niko ne zna unaprijed šta će ispasti u toku razgovora. Sporazum ili njegov neuspjeh je kao događanje koje se odvijalo na nama. Tako onda možemo reći da je nešto bilo dobar razgovor, ili, takođe, da nije bilo pod povoljnom zvijezdom. Sve ovo svjedoči o tome da razgovor ima svoj vlastiti duh, i da govor, koji se u njemu vodi, nosi u sebi vlastitu istinu, tj. nešto otkriva i nečemu omogućava da se pojavi, što odsada biva” – ističe H.G. Gadamer u Istini i metodi.

Svaka vezanost za pravila razgovora ograničava spremnost na istinsko slušanje; svaka nevezanost za neka načela razgovora prijeti da se on izrodi u brbljanje. Zato se razgovor mora odvijati u okviru nekih temeljnih načela, dovoljno prostranih da u njima sloboda može da igra: da ih učesnici u razgovoru ne osjećaju kao nametnuta izvana, nego kao doživljena i proživljena iznutra. Ovdje ću, po prvi put u nas, da iznesem ta načela, za koja vjerujem da bi mogla biti vodiči u svakom razgovoru od značaja i značenja za istinu i zajednički život. Ova načela za vođenje razgovora potiču iz otežalog iskustva sporazumevanja.

1. Na jedno pitanje iz ljudskog života po pravilu postoji više odgovora, pa svako ko misli da je njegov odgovor jedino istinit, postaje neodgovoran, jer dovodi u pitanje druge i drukčije odgovore, pa i samu mogućnost postavljanja drukčijih pitanja.

2. Čovjek je biće koje pita i odgovara, preuzimajući odgovornost za posljedice svojih pitanja i odgovora: moguće i stvarne, dobre i loše. Ovdje se odgovornost ne shvaća samo kao spremnost da se poštuju običajne , moralne, vjerske, pravne itd. norme i pravila koji inače reguliraju odnos pojedinca prema zajednici, prirodi, mrtvima, sebi i sl. Biti odgovoran znači biti u prilici da odgovoriš na izazov, a ne samo da odgovaraš pred nekom normom ili sudom, ako nisi nešto učinio kako se od tebe očekivalo. Biti odgovoran znači biti odgovor na izazov što, naravno, ne isključuje osjećanje obaveze i odgovornosti prema drugim osobama ili sebi kao osobi. Biti odgovoran znači biti spreman da se na sebe preuzme krivica za nastale posljedice vlastitog čina.
3. Ako razgovor vode osobe a ne ustanove, onda odgovornost mora biti osobna, inače je nema. Kolektivna odgovornost postoji tamo gde su ljudi postali ravnodušni prema zločincima: tu niko nije kriv pojedinačno, ili, što je isto, svi su krivi. Baš zato što pojedinac nije kriv i odgovoran, ustanove nikome ne odgovaraju. Razgovor je susret različitih ljudi: ovde je bitno priznanje osobe koja vodi razgovor, a ne njene uloge u sistemu.

4. Ako se svaki odgovor na neko pitanje i ne uvaži na kraju razgovora, ipak je dobro saznati da postoje i takva mišljenja. Ako je pitanje o kome se raspravlja povezano sa sudbinom svih, onda svi imaju pravo da izraze svoje mišljenje, zajednica nema uvida u moguća i stvarna rešenja svojih problema: ona ne zna o sebi sve što bi mogla da sazna, ako se otvori.

5. Kao ličnost, čovjek nikada nije dovršen i svršen; on je biće nedostatka. On nema drugog puta da sebe upotpuni, to jest proširi i produbi, nego da stupi u dodir sa drugim ljudima koji se od njega razlikuju. Od njih on jedino može da nauči nešto drugo, da se mijenja i razvija u pogledu razumijevanja svijeta oko sebe i samoga sebe. Promjena u svijetu je projmena u njemu: ako svi članovi zajednice sudjeluju u razgovorima, onda svi uče i napreduju u razumijevanju svijeta i sebe.

6. Nema razgovora ako se ljudi susreću kao stranci, to jest ako nemaju ništa zajedničko. Mora da postoji nešto što mogu da razmijene: riječ istina upućuje na ono što je isto ili slično među njima. Oni moraju da osjete potrebu za razgovorom, da bi im razgovor uopće postao potreba. A oni će osjetiti tu potrebu ako su svjesni razlika, ali sličnosti u osjećanjima, vjerovanjima i ponašanju. Uvijek valja isticati ono zajedničko do čega se u razgovoru došlo, kako bi se dobilo na povjerenju i motivima za daljni razgovor. Pri tome, naravno, ono što je zajedničko ne mora da bude bitno, a ono što je bitno ne mora da bude zajedničko, ali mora se početi od nečega što povezuje ljude.

7. Bez poverenja u drugog i poštovanja drugog, koji teži istini, bez obzira koliko je daleko od nje u početku razgovora, nema iskrenog susreta između dva čovjeka, pa umjesto razgovora dijve ličnosti, imamo razgovor dvije maske. Ljudi se mogu odlično razumjeti, ali ako ne vjeruju jedan drugome, onda nema zajedničkog života, zato je dobra volja presudnija od znanja, jer gde nema po-vje-re-nja, nema ni razgovora. Svaki ugovor samo je dokaz više da je među ljudima nestalo povjerenja. Svaki katanac na ustima ili vratima svedoči o gubitku poverenja među njima. ”Samo onaj ko veruje u svet, može nešto da učini sa njim” – Martin Buber. Poverenje ne uskraćuje pitanja.

8. U razgovor se ulazi s namerom da se traži istina, a ne da se ostvari pobeda nad sagovornikom: čim priznam pravo drukčijeg mišljenja , odričem se prava da sam samo ja u pravu. Čim pristaneš na razgovor, ostvario si minimum jednakosti i trpeljivosti prema drugom čoveku i drukčijem mišljenju. Razgovor nije nadmetanje i borba, već otvaranje i igra. Herodolt priča u svojoj Istoriji da su Perzijanci dva puta raspravljali o svakoj važnoj stvari: u pijanom stanju i trijezni. Ako im se svidi ono što su zaključili pijani i kad su trijezni, onda su usvajali tu odluku ili rješenje.

9. Svaki učesnik u razgovoru zavisi od drugoga s obzirom na saznanje istine i smisla, i zato odnos moći ovdje mora biti isključen: svi rade na ostvarenju boljih mogućnosti mišljenja i življenja. Biti zavisan od drugoga ne znači biti podređen niti biti nadređen : otuda potreba za solidarnošću. Biti trpeljiv ne znači samo priznati drugom da misli i djeluje po svojoj volji, nego i smoći snage da se vlastita misao i djelovanje otvore za prigovore i svjesnu i nesvjesnu dopunu.

10. Jedini način da se izađe na kraj sa sumnjom i neredom u nama i oko nas, jeste razgovor i odgovor o tome kako ćemo živjeti. Samo kroz razgovor možemo stupiti u svjetsku kulturu srca i uma: dok vodite razgovor, potisnite, stavite u zgrade i zaboravite sve što nije u vezi sa istinom i smislom. Sv. Toma ima pravo: ”Bolje je znati malo o važnim stvarima nego mnogo o nevažnim”.

11. Ako u razgovor ulaze ljudi koji ne znaju sve o nekoj stvari, onda oni ne mogu ni da predvide ishod razgovora: ja i ti nismo zatvoreni svjetovi. Ako smo svjesni da u razgovor ulazimo kao ograničena bića, a razgovor donese ploda, onda je to zahvaljujući našoj mani: ona omogućava da učimo i da budemo bolji. Ako učite iz ljubavi, istina će vas pratiti kao vlastita sjenka. Kao što sunčevi zraci otvaraju ruže, tako će duhovno zračenje otvarati vaše duše za ono što je istinito, lijepo, dobro i sveto.

12. Nema drugog načina da svaki pojedinac dostigne punoću svoga bića nego da stupi u razgovor sa drugim koji se od njega razlikuje: ovaj drugi je mogućnost njega samoga. Odustati od razgovora znači odustati od sebe, a ne samo od istine i smisla: ako me pažljivo slušaš, onda osjećaš da razgovaraš sam sa sobom u trenutku iskrenosti. Upoznaj sebe kroz mene.

13. Dok smo otvoreni za druga iskustva, misli i vrijednosti, možemo da stvaramo: samo u dodiru sa drugim možemo da rastemo. Onaj ko je sebe zatvorio za druge, nema budućnosti. Kao zatvoreno biće, osuđen je da boravi u samom sebi, bez nade da iskorači u novo iskustvo.

14. Istina nije u meni ni u tebi, nego između nas: zato u razgovor uđemo sa jednim mislima, a izađemo sa sasvim drugim. Ako vjerujemo da se razgovorom dolazi do istine, onda vjerujemo u istinu: ima stvarnosti koje postoje samo ako u njih vjerujemo!

15. Čim se javi neki problem, to je samo po sebi razlog za okupljanje: ono što povezuje tako različite ljude jeste problem koji je zajednički. Metodološki, trebalo bi ući u razgovor naglašavajući ono što nas ujedinjuje i što nam je zajedničko, a razlike prepustiti kasnijoj obradi. Ali se za račun onoga što je zajedničko, ostavlja po strani ono što je posebno i pojedinačno, to ne bi vodilo istinskom jedinstvu, jer bi te razlike ubrzo izbile na površinu i izazvale nove sporove.

16. U toku rasprave otkrivaju se ne samo istine, nego i zablude. Nema istine o meni i tebi koja bi bila unapred data: ona je uvijek zadata. Ako se do istine tek treba doći, znači da je niko unaprijed ne zna. Zato svaki učesnik u razgovoru mora biti spreman da uvaži zabludu, ali ne i da oprosti laž. Tako svaki postaje svjestan važnosti razgovora kao načina dolaženja do novih vijesti i kao pripremi za odlučivanje o stvarima koje se ne tiču samo pojedinca. M. Buber tačno kaže: ”Sve je na našem putu odluka, namjerna, naslućena ili prikrivena” .

17. Nakon razgovora, u duhu i srcu nosimo više nego što smo u razgovoru unijeli: zato mi je drukčije mišljenje potrebno koliko i moje. Jer čovek je misaono biće, koje u isto vreme i vjeruje i sumnja u istinitost svoje misli. Pošto misli na svjestan i nesvjestan način, to se dešava da bude u sporu sa samim sobom. Spor rješava provjeravanjem svojih misli u razgovoru: svaku od svojih misli uspoređuje sa mislima drugih, uočavajući prednosti i nedostatke. Ko zastupa jedno mišljenje, primoran je da sasluša i drukčije, ako ne želi da ispusti iz svog saznajnog pogleda bitne dijelove i slojeve stvarnosti. Oba mišljenja odnose se na razne strane stvarnosti, i utoliko se, u krajnjoj spoznaji, dopunjuju. ”Ima iskustava koja nas nagone da sve iznova provjerimo” – isticao je R. Jinger.

18. Učesnici u razgovoru moraju biti svjesni da ne samo što jedan drugome pomažu da više saznaju, nego i da se bolje upoznaju: oni ne proširuju samo svoju svijest nego i svoje zajedništvo!

19. Nema te misli, vjerovanja ili ponašanja o kojima se ne može razgovarati, a to znači da je sve podložno kritičkom sudu i intersubjektivnoj provjeri. To ne znači da nema vrijednosti koje trajno obilježavaju ljudski život: sam život je takva vrijednost i ne smije biti dovedena u pitanje. Što god se događa meni, može se dogoditi i tebi.

20. U razgovoru ljudi postaju mekši i otvoreniji za razlike: tako je sam put otkrivanja istine vrijedan koliko i sama istina.

21. Dva čoveka moguće je privoljeti na razgovor samo ako oba uvide jedan viši i zajednički cilj koji je ostvariv samo ako oni udruže svoje duhovne i tjelesne snage: samo tako se smanjuje napetost i raste povjerenje između njih.

22. Odustajanje od razgovora osvećuje se gubitkom istine i smisla, a nada nas pomalo napušta: zato je bolje postepeno ukljanjati sve ono što smeta i ometa da se ljudi razumiju i slože. Susreti ljudi koji različito misle značajni su iz psiholoških, društvenih, moralnih i kulturnih razloga: oni su korak ka upoznavanju, sazrijevanju i učenju od drugih.

23. Samo ako ljudi ulaze u razgovor svjesni da niko ne može da izgubi a da svi mogu da dobiju, onda su dorasli za istinu i smisao. Oni znaju da se tu ne događaju sukobi ličnosti, nego sudari shvaćanja: umjesto biranja ličnosti, na djelu je biranje programa. Logička pravila dokazivanja važe nezavisno od onoga ko dokazuje: ovdje razlog zamjenjuje osobu!

24. Treba reći da logika obezbjeđuje pravilno mišljenje i zaključivanje, ali ne i istinsko mišljenje i zaključivanje. Ako neistiniti iskazi mogu biti isto tako logični kao i istiniti, onda se razlika između njih ne može naći na području logike. Istinito mišljenje mora biti pravilno, pravilno mišljenje ne mora biti istinito. Čuvajte se logike, jer ona može, ali ne mora, da ima veze sa istinom. Logika je često način da zaključite pogrešno, uvjereni da ste u pravu.

25. U razgovoru se mora izvesti na čistac što neko misli pod ovim ili onim pojmom, jer se mnogi nesporazumi rađaju iz različitog razumijevanja istih riječi i pojmova: misli se jasno vide i čuju kroz riječi i pojmove koji imaju sasvim određen sadržaj i obim. Samo preko razumijevanja zajedničkih značenja, mi se možemo približiti jedan drugome. Postoje razlike između onoga što neko kaže i onoga što drugi čuju: riječi varaju misli. Istinsku zajednicu čine ljudi koji se međusobno dobro razumiju: oni dijele jedan sijvet zajedničkih značenja. Prije svega, nužno je da se upoznamo sa rječnikom svojih sugovornika; kao što je jezik domovine za pjesnika, tako i svaki učesnik u razgovoru ima svoju domovinu, i voli kao i vi svoju.

26. Jedino u čemu se učesnici mogu unaprijed složiti jest da odbace nasilje kao način rješavanja međusobnih sporova i sukoba. Ovaj prevrat u načinu mišljenja nužno je izvesti, da bi se mogao izvesti preokret u načinu življenja.

27. Učesnici u razgovoru moraju biti svjesni da niko od njih ne gubi identitet time što zajedno dođu do zajedničkih značenja: još uvek preostaje više razlika nego sličnosti među njima.

28. Razgovor je povezan sa nekom nesigurnošću svakog učesnika: to je prilika da se provjeri slika koju svaki pojedinac ima o sebi i o svojim stavovima.U razgovoru svaki čovek pristaje na saznanje da je nesiguran i ograničen, ali on se toga ne stidi, jer je to način na koji svaki čovjek živi i djeluje.

29. Nijedan pogled na svijet koji dijeli ljude ne bi trebalo da postane njihov vodič u mišljenju, vjerovanju i ponašanju: kad god izabere rasni, klasni, nacionalni, stranački itd. interes za svoga vođu, mogu biti sigurni da čine grešku i grijeh. Ne valja od razlika praviti razloge za nepovjerenje, sumnju, mržnju i svađu. Odanost istini znači mnogo više od odanosti rasi, klasi, naciji, stranci. Ako se svaka stvar vidi i ocjenjuje isključivo kroz grupni interes, onda su sukobi sa drugim grupama sasvim izvjesni: ideologija je govor koji jedna grupa drži samoj sebi, dajući za pravo svome interesu.

30. Svjesni da se svaki nasilni sukob može svesti na duhovni spor, ljudi otvaraju sebe za nove mogućnosti i moći. Nenasilje nije nemoć, nego prikrivena moć s obzirom na cilj, a s obzirom na sredstvo – miroljubivo. Zaista, moćan oblik djelovanja. Neodgovorno delanje je ono koje unosi zbrku u red, koje narušava pravila igre, i koje, u krajnjoj liniji, izaziva štetne posljedice.

Iz: Đuro Šušnjić, Dijalog i tolerancija, Čigoja štampa, Beograd, 1997.